Sa vremena na vreme nekoliko žena skupi se da peva sony play station karaoke. Ni sama nisam ljubitelj onih za PC, ali ovo je nešto drugo. Ovo je ultimativna zabava, ovo su kanapei sa lososom, tavče na gravče, torta sa lešnicima, banjalučki ćevap, skopska boza. Ovo je Švajcarska.
Najčešće se skupimo kod mene, jer živim u kući. Najbliži zid spavaće sobe, iza kojeg se nalazi najbliži krevet, a na njemu najbliže indisponirane komšije, znatno je dalje od onih u zgradama. Osim toga, duži niz godina navikavam susede na buku:
- Dobro jutro
- Serbus Vlasta, opet si veselio sinoć?
- Igen. Vi? Spavali?
- Hat, kako kažem, malo spavali, malo i nismo.
Onda prođem još tri kuće, gde me dočeka suseda Maja:
- Ej, čula sam vas sinoć :))
- Ti si nas čak ovde čula?
- Ahaaa...vrištala sam od smeha
...od smeha?....Manja mi je frka što su nas čuli čak u četvrtoj kući i što se zvuk provukao kroz malo bočno kuhinjsko prozorče, pa sa baščama malo zalio i red spavaćih soba što gledaju na ulicu, ali, taj smeh? Smešne kao jezive ili smešne kao slatke? Kao slatke, verovatno...Kao, skupile se žene, pa pevaju, smeju se, slave život. Sigurno je to. Nema potrebe da je pitam. Neka bude to.
Bitno za znati: karaoke su dobre samo ako možete da se dernjate. Jednako su, međutim, poželjne i u zonama opasne blizine komšije smarača, sa kojim vam milicija svakako sledi, bilo zbog buke kada vam svrati tetka da donese šljive sa vikendice ili vam deca prave korake po podu, a ne iznad istog. To su oni zooliti koji idu prvi u radnju, na vikendici gaje kajsiju zardenliju, koji boluju od sindroma predsednika kućnog saveta, drže najlon na novoj garnituri još od kupovine '87, a u daljinskom još uvek imaju prve baterije, jer se tv pali samo u pola osam. Žurka je reč od pet slova koja se u beleškama ovih spavača vodi pod "neprijateljska delatnost - prijaviti". Sinoć smo kod Jelene baš imale sreće i sve smo bile u čudu što se nikako nisu svratili operativno-izvršni organi javnog reda. Pitala sam je u jednom trenutku da nismo glasne, na šta je ona rekla:
- E, sada je gotovo, tu smo gde smo i nema nazad. Pa, ako dođu, ja ću im reći: izvolite uđite, pogledajte, evo, osam žena, pa šta nam bude...
I slegne ramenima kao da se podrazumeva da nama ni blizu ne može biti ništa šta sve njima može.
Elem, na ovim karaokama, osim što vidite originalan spot i čujete originalan zvuk, imate i "battle game": podelite se u dva tima, koji dobijaju crveni i plavi mikrofon, a sony zadaje koje će pesme pevati, a potom i ocenjuje koliko se glas takmičara poklapa sa originalnim vokalom. Ima nekoliko igara: po jedan takmičar iz obe ekipe pevaju duet, dva takmičara iz jedne protiv dva takmičara iz druge, dodavanje mikrofona itsl. Sebe možete i maksimalno da stišate, ukoliko ne želite da vas gledaju kao karaokama zaluđene Koreance na putničkim brodovima. A najlepši deo svega je što po šest sati prosečno besprekidno pevamo. U pitanju su originalni diskovi koji, navodno, ne mogu da se skidaju sa Neta, kao što ni mi nismo, pa ste, što se izbora pesama tiče, svedeni na mix dobrih i loših. Tu su i Ella, Armstrong, Madonna, Police, Tina Turner, Nirvana, Marvin Gay, Franc Ferdinand, muzika iz 80'tih, 90-tih, legende, dobre evergreen melodije, nove američke pop idiotarije...
Sinoć se to, dakle, desilo kod Jelene Krajšić. Osam se žena skupilo da peva u manjoj sobi omanje zgrade, u jednom manjoj i užoj ulici u centru. Potpuno razumem one kojima se sada leđa ježe od neugodnog osećaja, kao kada u kostima slutite kišu. Bilo je i ranije muškaraca uhvaćenih kako grebu zid u pokušajima da uteknu, više posekotina od iskakanja kroz pritvoren prozor, gušenja pogačicama, otvaranja piva okom, naprasno razboljenih.
Može i vama da se desi. Mi smo kao usisivač sekta: idemo na preporuku po kućama i indoktriniramo. Dobro razmislite pre nego otvorite vrata nasmejanim ženama. Ali, ako ste raspoloženi, ako je vaš vapaj za socojalizacijom jači od zdravog razuma, javite se. Kotizacija je simbolična.