Sinoć na Utisku nedelje tema beše nasilje nad decom i među decom, ali sve se svelo na opasno poučan razgovor o vaspitanju dece i odraslih, generalno. Profi spuštačica slušalica g.đa Olja Bećković sabrala je stručnjake za vaspitanje (pedagog, psiholog, pop) na debatu. Zakasnio sam nisam pohvatao imena, ali svašta se tu pametno reklo.
Deca se ne vaspitavaju kaznom i batinama, kaže divna gospođa psiholog, Milena Jerotijević, inače, moj novi guru. (gospodjo Milena javite mi se, por favor, voleo bih da budem vaš prijatelj). Deca se vaspitavaju divljenjem i pohvalom. I primerom. Tako im se prenosi i objašnjava naš sistem vrednosti.
Ista tvrdi, a ja se slažem, da se nasilje kao i nenasilje uče.
Stručnjaci su nasilje definisali kao veoma širok pojam - od zanemarivanja do fizičkog zlostavljanja. To nisam znao, posebno mi zanemarivanje nije bilo palo na pamet, ali sam posle kraćeg razmišljanja zaključio da su potpuno u pravu. Zanemarivanje je zlostavljanje. Možda najgore.
Većinu toga što sam čuo već sam bio znao ili osećao. I pridržavam ga se uz male izuzetke. Pre par nedelja sam, priznajem, zgrešio. Elem, zatekao sam mlađeg sina i drugara mu – kad im sabereš godine nisu punoletni - kako hodaju po krovu susedne kuće. Reč je o kosom krovu i petom spratu. Uši sam im iščupao, i mom i komšijskom. Njegova majka me je razumela. Mnogo sam se bio izbezumio. Posle sam im i lepo objasnio zašto sam ih zlostavljao.
Međutim, postoji opravdanje za tu moju sklonost nasilju. I sam sam, kao dete, bio žrtva nasilja. Toga sam se, eto, setio sinoć tokom Utiska nedelje.
Beše to davih dana u školskom dvorištu OŠ Janko Veselinović, gde su neke dve starije devojčice, bliznakinje, igrale nešto s nekim kanapom ili lastišem, ne sećam se. Ja sam im sa društvom smetao. Nešto kao jurcao, preskakao, spoticao ih. Sve bi bilo OK (makar po mene) da se na kraju nisam upetljao u to njihovo uže li je, lastiš li je. Tako sam i stradao. Njih dve sestre su natrčale na mene ko kaznena brigada i počele da me vošte. Ja sam se kao branio, džilitao, dok se nisam nekako izmigoljio. Nije šala, em ih je bilo dve, em su svaka za sebe bile dva puta veće od mene. Ironija sudbine je htela da sinoć, gledajući TV shvatim, s gotovo stoprocentnom sigurnošću da je jedna od te dve sestre bila sama voditeljka programa.
Olja je u međuvremenu (a puno je godina prošlo) očigledno evoluirala u pravom smeru i batalila nasilje kao metod rešavanja konflikata. To je za svaku pohvalu. Jest da spušta slušalicu kad god joj se pruži prilika, ali to je više manje OK. Dokaz da više ne tuče je to što sinog gospodina pedagoga nije napucala kada je jadničak, iz najbolje namere da nešto objasni na primeru napravio monumentalan gaf i podsetio je da na nije novinarka već glumica koja nije htela da se miri sa sporednim ulogama.
To bi nekoj nasilnici bio veoma dobar razlog da ustane i da mu razvuće šljagu. Međutim ne. Voditeljka ga je gledala skroz smireno i sve je prošlo bez batina. Svaka čast. To se zove napredak.
A u međuvremenu mi na email stignu neki prevedeni američki vicevi o Chuck Norrisu.
Chuck Norris ne koristi kondom jer ne postoji ništa što može zaštititi od Chucka Norrisa.
Neki ljudi nose Supermenove pižame, a supermen nosi pižamu sa Chuck Norrisom.
And my favorite (kulturno prilagodjen):
Chuck Norris je i Olji Bećković spustio slušalicu.
Bravo Chuck! (ili se kaže Bravo Čače?)