Zlatni dani rivijere
Rat je već odavno bio završen kada je u hotelu „Palasio Estoril" otkrivena čitava mreža kablova. To je bilo prilikom velikog renoviranja; tokom radova na enterijeru ispod tepiha, iza zavesa i tapeta pronađeni su i demontirani kilometri žice, navodno, više nego dovoljno da se opaše planeta Zemlja. Nije se znalo ni ko ih je postavio, ni kada, ali se govorkalo se da je reč o zaostalim prislušnim uređajima.
Mister Bleka ta vest nije iznenadila. On je potvrdio da nije tajna da su tokom celog rata, a posebno u prve dve ili tri godine, na ovim prostorima tajno delovale različite obaveštajne službe i da je njegov hotel važio za špijunsko gnezdo, ali da, s druge strane, za to dokaza nema jer, kako je rekao: „sama priroda stvari ne dopušta, niti će ikada dopustiti da saznamo celokupnu istinu".
Na molbu da, kao bivši upravnik Palasia, ispriča neku uspomenu iz ratnog doba, nešto čega se najradije ili najčešće seća, Blek se oglušio. Izvukao se šalom:
- Nemojte, molim vas, tražiti od mene tako nešto. Ja sam toliko star da se sećam samo onog što sam izmislio.
Bio je spreman da kaže samo toliko, ni reč više. Nije vredelo ubeđivati ga. Mister Blek je bio ugostitelj starog kova, od onih kojima etika ne dopušta indiskreciju čak ni kada su u mirovini. To ga je, međutim, navelo na razmišljanje. Da je ipak kojim slučajem među već izvetrelim i polustopljenim sećanjima na ratno doba odabrao jedno, najverovatnije je da bi im pričao o onom sunčanom popodnevu kada je upoznao Gabija.
U Evropi se bilo zaratilo još prethodne jeseni, međutim, kod nas se slabo šta promenilo sve do pred kraj proleća, kada su, bez najave, nagrnule izbeglice i preplavile Lisabon i Obalu.
Našli smo se zatečeni. Novine su prećutkivale da se dešava bilo šta neobično, ali nas je i delić uznemiravajuće istine koji dospavao do nas veoma zabrinuo. S pravom. Izbeglička kriza je, toga ćemo tek docnije postati svesni, već bila počela i iz dana u dan je bivala sve teža i komplikovanija. Vanredno stanje nije uvedeno samo zahvaljujući tvrdoglavom uverenju portugalskog državnog vrha da je istina štetna, posebno ukoliko bi bila obelodanjena. Mister Blek je gledao da svoj posao obavlja kao da se baš ništa neobično ne događa. Danima je, kad god bi se za time ukazala potreba, smirivao duhove ponavljajući zvanični stav vlasti:
- Gospodo, nema nikakvog razloga za brigu. Uživajte dok ste nam u gostima, i sve će biti u najboljem redu.
Bilo mu je sasvim lako poverovati. Prema onom što se moglo videti, sve i jeste bilo u najboljem redu. Štaviše, tih dana, više nego ikada ranije, Estoril je podsećao na Bijaric ili Monte Karlo. Sa današnje tačke gledanja zanimljivo je i da tada niko nije predvideo ono što se uveliko osećalo svuda oko nas: a to je da su već tekli prvi dani onog doba, nedugog ali glamuroznog, koje će docnije biti nazivano zlatnim dobom rivijere.