Slučajno ili ne (ja naravno ne mislim da je slučajno), baš ovih dana se odvija najveća novovremena kampanja borbe protiv kriminala. Srećom, tu je televizija, pa sve može da bude transparentno. Dakle, to su ti strašni kriminalci, a mi vas od njih, evo, branimo. Sklonite decu dok vas branimo.
Pa, mogli su da ih hapse bilo kad. Nije ta kriminogena kamarila od juče. Visoki funkcioneri partije znaju šta je ko o njima lanuo na društvenim mrežama, a ne znaju, jadni i čedni, ne znaju za promet milijardi i milijardi crnog novca koji se odvija godinama? Da, da...
Ne čini li se da se (baš) ovih nedelja medijska borba protiv kriminala odvijala (i) iz tog razloga što se bližio 12. mart? (On u trenutku pisanja ovog bloga pada sutra.) Kakve to veze ima?
Naravno da ima veze. Ko iole poznaje prirodu ovog režima mora da zna kako se sve odvija iz interesa partije i sve bogatijih pojedinaca koji su u njoj ili imaju direktne veze sa njom, a bukvalno ništa se ne događa zato da bi se sproveo zakon. Makar ništa što je iole bitno.
Već poduže se uprkos petostrukoj medijskoj blokadi čak i u onaj anestezirani deo sveta koji gleda „nacionalne frekvencije“ probije poneki abar da je rodbina tog i tog ministra opljačkala državu za toliko i toliko miliona evra, da se državna mafija posvadila oko plena, da se sumnja na onoga zbog ovoga... Koliko god ti „u pojam ubijeni“ ljudi verovali u ono što im se na silu nameće iz propagandne kuhinje koja radi 24 sata, u mislima im se ipak zadržavaju ovi nezgodni abrovi. A abar o lopovluku se veoma lako lepi. Na to je ogromna većina osetljiva (borila se protiv toga ili ne). Jedan od razloga ove kampanje je da se dokaže ne samo da vlast nije prožeta kriminalom, nego je odlučno protiv kriminala i, evo, bori se protiv njega rizikujući živote svojih funkcionera. Kod većine puka će ta poruka - poduprta besomučnom tv-kampanjom - izlečiti sumnje da vlast ima veze sa kriminalom. Taj razlog se, smatram, samo slučajno poklopio sa ovim periodom oko 12. marta, jer bi iz navedenog marketinškog razloga neka javna akcija morala da bude izvedena u skorijem periodu. Pa, kad je već tako, svakako je ta nužnost prepoznata kao dobrodošla, te je prisajedinjena već pomenutoj, osnovnoj ideji povodom 12. marta.
Realno, kad su po sredi praktični razlozi „obračuna države sa mafijom i saradnjom nekih svojih službenika sa mafijom“, tu se nešto stvarno dešava (nevezano za ovu hipotezu o korišćenju 12. marta). Kad struktura u kojoj se vrti sve više poharanog novca omoća do određene kritične mere, neminovna je tuča oko novih preraspodela u upravljanju i posedovanju moći, tj. posedovanju ovog ogromnog novca. Ali to je nesuštinska stvar, jer se radi o zatvorenom „familijarnom“ krugu, i potpuno je irelevantno ko će u toj družini da kosi, a ko vodu da nosi. Šteta po društvo je bukvalno ista. Barem meni, te tv-atrakcije oko hapšenja znače isto koliko i vremenska prognoza. Čak, ako sam planirao da vozim bicikl, a najavljuje se kiša, prognoza me zanima znatno više. Dakle, ovaj segment je maltene nebitan za našu priču o pred-dvanaestomartovskim aktivnostima partije. Kao što rekoh, kriminal je konstanta i obračun protiv njega se mogao obaviti bilo kad. Obračun, sada, nije nametnuta stvar (uslovljena do nedopustivosti povećanim aktivnostima mafije), već stvar po izboru, tj. po političkoj proceni. Zašto, kako?
Evo. Dakle, ide 12. mart. Šta je opšte mesto koje se kroji iz propagandnog štaba? Osnovna premisa je pravljenje paralela. Onda, 12. marta 2003. izvršen je na predsednika srpske vlade atentat. Slično, i ovoga čoveka danas neke zavereničke strukture malo-malo, pa žele da uklone (tako kaže režim). Onaj čovek je uprkos manama bio veoma sposoban i to mu se mora priznati. Isto tako, samo još više, sposoban je i ovaj koji danas vodi državu. Onoga onda baš zbog njegove sposobnosti mnogi nisu trpeli. I ovoga danas zbog do sada nezabeležene sposobnosti mnogi ne vole. Onaj je želeo da povede Srbiju pravim putem. I ovaj želi da povede Srbiju pravim putem. I tako možemo da nabrajamo još puno elemenata koji se porede. E, sad, na osnovu toga – što je i suština priče – ide konstatacija da je onaj na koga je izvršen atentat šurovao sa kriminalom, pa su ga zato uklonili. I ovoga danas žele da uklone, ali on za razliku od onoga onda ne šuruje sa kriminalom, već je rešio da se sa kriminalom obračuna, pa je zato među kriminalcima neomiljen. Ako su šurovali njegovi saradnici on će, bilo ko da je, nemilosrdno ukloniti te saradnike kao principijelan, pravedan, nepokolebljiv političar. Pojednostavljeno, poruka je sledeća – one strukture onda su bile naklonjene kriminalu, a ova struktura na vlasti danas se bori protiv kriminala koji su upravo oni bivši stvorili. Mi danas nećemo dozvoliti da se te stare kriminalne strukture vrate na vlast, a sve vreme smo svedoci takvih pokušaja, koje narod dobro prepoznaje i ne podržava (zato su im stranke bez podrške), nego ćemo uz bilo kakav rizik po nas braniti narod od kriminalaca i voditi Srbiju ka još većem boljitku.
To je u ovom čudnom dobu, na žalost, postao 12. mart.
Sa Zoranom Đinđićem počela je i završila se jedna epoha. Sada smo van ikakve epohe.
Pozdrav iskrenim poštovaocima koji će, razbijeni i razvrstani po grupicama, otići pred zgradu vlade da polože cveće.