Planeta| Život| Životni stil

Panamerika biciklom (12)

Snezana Radojicic RSS / 23.10.2020. u 01:10

 4. septembar

Ponekad sanjam da negde kasnim. Upinjem se i upinjem da stignem gde treba, ali sve je van moje kontrole. Kasnila sam tako na feri, avion, voz, autobus, a jednom i negde gde se išlo biciklom – i bilo je nepojmljivo strašno, kako to obično biva u snovima. Međutim, nikada ranije nisam sanjala da sam nekuda požurila, da sam krenula prerano, a sa istim tim frustrirajućim osećanjem da ne mogu više ništa da promenim.

Pre nekoliko noći bila sam upravo u takvom filmu. Naravno, san je bio vezan za moj nastavak putovanja Panamerikom. Nisam upamtila detalje, ali suština je bila da sam požurila sa odlukom o polasku, da sam se spremila i pošla, a onda sam sve morala da odložim za još najmanje dve nedelje. Pošto sam inače planirala da krenem 20. septembra, to bi značilo da bi novi datum za polazak bio 5. oktobar – kako sam preračunala u snu. I tu sam se skroz izbedačila zbog saznanja da: 1. moram još da čekam, i 2. da ću krenuti na datum koji u kolektivnom (ne)svesnom srpskog naroda označava započet a nikad dovršen istorijski posao.

Kad sam se probudila, morala sam da smislim nešto. Pošto ova zima uporno ne prolazi, a ja žurim da počnem da živim i spavam napolju, to je krajnje vreme da poradim na postupnom odvikavanju od blagodeti sedalačkog života. Tako sad baraku grejem samo ujutru i uveče, dok najveći deo dana provodim u hladnoj sobi, a i spavam bez ikakvog grejanja. Osim tog ličnog prekaljivanja, izolovala sam šator alu-folijama, što mi se čini kao genijalna ideja, iako će biti nepraktično nositi sve te folije na biciklu, jer su kabaste, no barem su lagane.

Kad je reč o Koroni, odnosno onima koji su na putevima zaduženi da kontrolišu sve što se kreće bez preke potrebe, pribavila sam potvrde o tome gde sam boravila od marta, napravila sam lažnu avionsku kartu od Santjaga do Beograda, koja treba da opravda moje kotrljanje do čileanske prestonice, a radim i na dobijanju zdravstvenog sertifikata.

Noćas je svečana proba spavanja u aluminiziranom šatoru, na minusu. Držite plačeve.

118785885_10220390983899480_2230238624910950373_o.jpg
118804635_10220390983499470_2809872540311866477_o.jpg
118843660_10220390983779477_8357440882163254136_o%2B%25281%2529.jpg

7. septembar

Debelog sam upoznala u aprilu, kada sam mu odnela na popravku laptop na kome je pukao hard disk. Čekao me je u dogovoreno vreme kod kuće, u kojoj ima neprijavljeni servis. Imidžom, debeli predstavlja oličenje stereotipa o kompjuterskom friku, deformisanom od fizičke neaktivnosti, sa masnom kosom vezanom u rep, koji živi u mračnoj sobi zatrpan matičnim pločama, polovnim telefonima, konektorima... i sluša hevi metal. I zaista se ispostavilo da zna posao, osim što ne poštuje dogovore. Prvi put, ispalio ga je dobavljač delova, pa je on ispalio mene, a posle je opet naveo neki razlog kog se više ne sećam, uglavnom, dva puta mi je pomerao rok do kada će završiti moj uređaj.

Sledeći put, trebalo je da mu nosim telefon na opravku. To je bilo negde u julu, usred zime i snega koji je vejao danima dok nije blokirao celu provinciju, odsekavši nas od ostatka sveta. Po takvom vremenu pešačila sam sat i po do njega, prteći stazu. I onda sam čekala ispred njegove kuće dvadesetak minuta, bezuspešno mu kucajući u prozor, dok na kraju nisam pozvala Anu, a ona njega.

„Oprosti, zaboravio sam da ti kažem da sam se zadržao na poslu. Stići ću za dva sata.“

A Ana mu je pustila poruku sat ranije, u kojoj mu je rekla da sam na putu ka njemu. Na koju debeli nije odgovorio. Naravno, nisam ga sačekala na onoj vejavici.

Treći put išla sam pre nekoliko dana. Prilično je otoplilo, pa sam krenula biciklom. Ovog puta, ponovo noseći laptop, kome je sada monitor ispao iz ležišta. Bila sam na nepun kilometar od njegove kuće, kada me je pozvala Ana. Već sam znala zbog čega.

„Opet ispala?“

„Paaa, da. Sad mi je javio da će se zadržati na poslu.“

„Mene bi bilo sramota da istu osobu zeznem dva puta na istu foru“, rekla sam.

„Vi ćete morati da se pomirite sa time da će vam tako biti dokle god ste u Južnoj Americi“, savetovala mi je. „Doduše, ti na jugu Čilea zaista su specifični, kod njih je sve ležerno i vreme im drugačije protiče, dok su na severu ljudi ipak mnogo poslovniji i odgovorniji.“

Odgovorila sam da znam, mislim, ono prvo. Dovoljno sam dugo ovde da sam shvatila da Patagonci ne poštuju nijedan dogovor. Nikada ništa ne urade na vreme. U stanju su da vam svakoga dana potvrde da će sve završiti sutra – „Ma sigurno, kad vam kažem, sto posto će biti sutra!“ – i da opet iznevere dogovor. Možete ih podsećati nebrojeno puta, a oni će svaki put obećavati toliko ubedljivo da će vas biti sramota što vam je uopšte palo na pamet da posumnjate. A sutra će, naravno, odložiti dogovor za naredni dan, ili za ko zna kad.

Slično sam se provela i kad sam naručivala drva. Prvi put su ih doneli u dogovoreno vreme. Drugi put, odlagali su četiri dana, iz dana u dan ponavljajući isto. Već sam bila sve potrošila i grejala sam se na mini-grejalicu. Ali najgore je to što su me vezali da sedim i čekam u kući, jer nijednom nisu mogli da mi kažu čak ni u koje doba dana bi došli. I kada sam četvrte večeri rekla da je dosta, da sutradan idem svojim poslom, pa ako se iscimaju i dođu džabe, njihov problem – rano ujturu napokon su mi ih isporučili.

Nedavno sam se dogovarala sa žandarmom Viktorom za viđenje. Sam mi je zakazao mesto i vreme. Onda mi je javio da će kasniti oko pola sata. Odgovorila sam da ću ga sačekati, na šta je on otpisao da ne zna kad će tačno stići, pošto radi. Predložio mi je da krenem ka njemu, na drugu adresu. Na pola mog puta, javio mi je da je sad na putu ka onoj prvoj. Meni je tad bilo dosta i htela sam da odustanem, dižući ruke od susreta i od usluge za koju sam nameravala da ga zamolim, ali tada mi je spočitao da se trudi, ali da nije gospodar svog vremena pošto radi. Podsetila sam ga da je to bila njegova ideja i njegova organizacija, koje su očito loše, a i meni se više ne trčkara po gradu od jednog trga do drugog. Ali tada mi je pustio poslednju poruku u kojoj je napisao da me je maločas video kako stojim na jednom uglu i otpisujem mu. Upravo na to mesto je i on sada raspoređen, pa smo se, zahvaljujući tom srećnom proviđenju, najzad sreli.

Pre neki dan išla sam da od Kataline preuzmem potvrdu o mom boravku kod nje. Javila sam joj da dolazim u grad, a ona je odredila vreme kad će biti kod kuće. Naravno, nije je bilo i nije znala kada će stići. Zamolila sam je da ostavi potvrdu u svom hostelu, koji je stalno otvoren pošto su u njemu i dalje gosti. Ali sutradan je i to zaboravila, pa sam je ponovo zvala. Svaki put, usredno mi se izvinjavala, dok konačno nije ostavila papir na pultu, a ja ga u trećem navratu pokupila.

Kad malo bolje razmislim, ne sećam se nijednog jedinog dogovora sa nekim patagonijskim Čileancem koji nisu prekršili.

Možete da se nervirate. Da ih opominjete. Da gunđate za sebe ili naglas (samo da vas oni ne čuju, jer ljutnja i negativne emocije ne tolerišu se ni ovde, kao ni u Aziji). I opet će biti po njihovom – kad njima odgovara. Osim ako vi u međuvremenu ne odustanete.

 

118973654_10220412816045270_6975418687591064800_n.jpg

Ilustracija sa interneta: Latinoamerikanci sebe nazivaju Amerikancima, dok su stanovnici SAD i Kanade – Severnoamerikanci. „Yo soy Americano“ – znači: „Ja sam iz Latinske Amerike“.

10. septembar

U proleće 2009. bila sam na Trešnjici, sa drugarima. Vozili smo sa Debelog brda prema kanjonu, kad nas je nadleteo beloglavi sup. Svi smo momentalno zastali, u neverici da ga zaista vidimo tako blizu, i zadivljeni gledali kako kruži iznad nas. Bez reči, s poštovanjem koje kralj visina zaslužuje.

Od tada, prošla sam pola sveta i napravila hiljade fotografija, ali ovo mi je jedna od najdražih zbog odlično uhvaćenog trenutka i simbolike slobode u susretu nebeskog letača i nas ciklonauta.

(A didaktična poruka o tome kako se ophodi prema zaštićenim vrstama, i životinjama uopšte, odnosi se na nedavni događaj sa Ž.M. i divljanje helikopterom iznad Uvca, zbog čega je poginulo nekoliko mladunaca beloglavog supa.)

119058688_10220436563678946_6832774518680555983_o.jpg

Foto by Dragan Babović

11. septembar

Od danas počinje odbrojavanje: 10 dana do polaska :)

Sve je već odavno spremno, samo čekam da prođe Dan nezavisnosti, koji se ovde slavi 18-19. septembra, a produžiće se i na 20. jer je nedelja. To je najveći čileanski praznik, kažu mi da bude ludnica, slavi se po ceo dan i noć, pa je vlada zbog toga pooštrila policijski čas tokom ta tri dana. Računam da je dobro da krenem ujutru 21, jer će svi biti mamurni, pa ću lakše izbeći i policijske kontrole na putevima, kojih će sigurno biti tokom praznika.

Predstoji mi pravo gerilsko putovanje, jer su svi ugostiteljski objekti zatvoreni, kao i nacionalni parkovi. To znači da ću isključivo kampovati na divlje, da neću imati gde da punim baterije uređaja osim preko solarnog panela i diname na biciklu, a znači i da ću biti uglavnom sama na putevima, pošto vanredno stanje traje i dalje.

Prva deonica puta, oko 600 km do Puerto Montta, zapravo mi je najvažnija, jer prelazim iz rejona Ajsen u Los Lagos, što znači da moram da prođem policijsko-sanitarnu kontrolu, a postoji samo jedan put i jedan prelaz. Uz to, kad stignem do Puerto Montta, ulazim u mnogo blaži klimatski pojas i temperature će biti osetno više, te će i samo putovanje biti mnogo lakše.

Kad je reč o društvenim mrežama, i dalje ću postavljati kraće objave na mom Fejsbuk, Instagram i Twitter profilu, dok ću na blogu pisati duže reportaže i putopise za članove. Ako se niste ranije pretplatili, to možete i sada da učinite preko mejla ciklonomad@gmail.com Pretplata iznosi 1 evro mesečno, a na taj način ujedno i pomažete da nastavim sa svim ovim.

U toku je i pretplata na knjigu Planeta Japan(aca) po nižoj ceni od one koja će biti u oktobru, kad knjiga izađe. I nju možete naručiti preko istog mejla: ciklonomad@gmail.com

A ovo su moje adrese na ostalim mrežama, pa ko želi, može i tamo da me zaprati:

IG: @ciklonomad

Twitter: @biciklomposvetu

119182140_10220442918117803_3719209493295228488_o.jpg

13. septembar

U susednu baraku nedavno se uselila mala porodica - muž, žena i pas. Njih dvoje viđam samo kad prođu kolima pošto put vodi pored moje kabanje. Ali pas me posećuje svakodnevno. Ne sećam se kako je tačno počelo, ali verovatno sam ga pomazila, a njemu se to dopalo, pa se podmetnuo da ga češkam. Posle sam mu dala parče moje pice i od tada ne prestaje da me posećuje. Dođe mi pred vrata i grebe šapom da otvorim. Ako ne odgovaram, a napolju nema ništa zanimljivo, legne ispred i čeka. Nekad popustim, pa izađem i dam mu nešto za jelo, a nekad njega nešto odvuče, te sam ode.

Ako je napolju kad krenem biciklom u grad, prati me do asfaltnog puta i malo potrči za mnom, ali brzo odustane jer je još uvek štene i ne može tako brzo da trči. Prekjuče je pokušao da me ugrize za cipelu, valjda da mu ne bih pobegla.

Po povratku iz grada, kacigu uvek okačim o ekser na stubu nadstrešnice malog trema. U nju odložim i rukavice. Ne znam zašto radim baš tako, umesto da ih, recimo, unesem unutra. Prosto -navika.

Od pre nekoliko dana imam nove rukavice, koje sam kupila silom prilika, pošto sam u gradu uspela da ispustim jednu i to sam primetila kasno, kad više nisam mogla da je nađem. Problem je što je ovde loša snabdevenost tom opremom, pa sam jedva našla druge, u odgovorajućoj veličini. Uzela sam poslednji takav par.

I danas, okačim moju kacigu kao i uvek, i u nju stavim te nove rukavice. I pomislim kako je ekser tanak i kratak, i da će kaciga možda pasti. Ali ništa ne učinim u vezi sa tim.

Kasnije sedim u dvosedu pored prozora, koji gleda na taj mali trem. I čujem da je nešto palo, ali ne obratim pažnju. Kad sam posle izašla da unesem još drva za peć, vidim kacigu na zemlji. Bez rukavica. Pretražim okolo, ali nigde ih nema.

Pošaljem poruku vlasnici ovog mesta, koja takođe prolazi pored moje kolibe, pitajući je da li ih je možda videla i ponela sa sobom. Ona odgovori da nije, ali je zato primetila da se pas motao ispred. Možda je on odneo rukavice?

To sam i sama pomislila. Pogotovu što sam ga više puta mazila i hranila u tim rukavicama. A i ovde niko živi ne zalazi, imanje je ograđeno, sa kapijom gore uz asfaltni put. Ne postoji šansa da je neko ušao, sišao do moje kolibe i ukrao rukavice iz kacige na tlu. Ne, nego ih je pas drpio i odneo na svoje skrovito mesto.

I još sam pomislila da je to mala pseća zavera između mog Perra, koji je tamo negde u gradu, kod svojih novih vlasnika, i ovog psa kome ni ime ne znam. Uostalom, ko sme da tvrdi da psi ne mogu da komuniciraju na daljinu, prenoseći poruke jedni drugima, i da između sebe nisu u dosluhu. I da ovo nije način da mi te dve male uštve kažu da ne žele da odem.

Svi vi koji ste ispratili epizode sa Perrom, sigurno pogađate da ova priča zapravo govori o tome koliko mi nedostaje taj pas.

 

119394056_10220454822335401_6750966670689129598_o.jpg
119473388_10220454822615408_291490664336505647_o.jpg

15. septembar

U 22.30 Ana mi je javila da će od ujutru od 05 h gradsko područje Coyhaiquea biti zatvoreno i za ulazak i za izlazak. Sanitarni kordon. Severna granica na 57 km od mene.

U 23 h sam odlučila da krećem bez odlaganja. Navrat-nanos. Bolje i tako nego da zaglavim u karantinu tri meseca.

U 24 h napuštam kabanju. Prati me samo pas koji bi da me zaustavi. Bicikl pretovaren i jedva uspostavljam ravnotežu.

U 00.15 na prvoj krivini zaskaču me žandarmi. Da li znam da je poicijski čas? Znam, ali sam zaboravila na to. Moram da izađem pre 05 h. Nekako me puštaju.

Noć ledena. Minus četiri i pada ledena kišica. Duva i čeoni vetar, onaj razbijački patagonijski. Put vodi uzbrdo, pored nacioalnog parka. Lisice jure po njemu. Nema vozila, policijski je čas.

Prekida se asfaltni i počinje zemljani put. Sa gomilom rupa i velikim klizavim kamenjem. Više guram nego što vozim.

U 03 h jasno mi je da neću stići do pet. Ali nastavljam. Moliću ih da me puste. U najgorem slučaju, moraću da se vratim. Ali ako ne pokrenem događaje, neće se ništa desiti. Akcija izaziva reakciju. Zato guram uzbrdo a i vozim kad god teren dopušta.

U 05 h deli me celih 13 km od cilja. Sad sam već kao zombi. Mogla bih zaspati u hodu ili u sedlu.

U 06.30 prolazim mesto gde bi trebalo da je kontrola. Nigde nikoga. Shvatam da sam se ja prevarila, u pitanju je drugo mesto, 30 km dalje. Nastavljam.

U 8.30 sviće. Planinski vrhovi se bele. Ne znam za sebe od umora. Sedam da doručkujem, jer gladna ne mogu dalje.

U 10.30 pojavljuje se sunce. Sad već uživam. Fotkam. Ionako kasnim.

U 12 h stižem na drugo mesto. Ni tamo nigde nikoga. Vau, pa ja sam to ponovo na Putu! Ali ostaje mi i treće mesto, gde su ranije bile kontrole. Još 12 km do njega.

U 15 h ulazim u to mesto. Hvatam 3G sigal i javljam se Ani. Potom sedam ispred parka da vam ukratko ovo iskuckam sa mobilnog. Imam oko 2 km do izlaza iz grada. Ako me ni tu ne zaustave, onda sam slobodna. Za sada.

EDIT: U 15.55 prošla pored trojice iz sanitarnog kordons. Videla ih pre nego oni mene, pa kao kul ušla u prodavnicu preko puta, kupila pivo da proslavim i 'leba za doručak. Izašla i lagano odgurala bicikl pored njih. Yeah!

119212052_10220471801559871_8852593577058739932_o.jpg
119215026_10220471803999932_3341004649665305868_o.jpg
119221608_10220471804839953_8766551290473751762_o.jpg
119399337_10220471805079959_8848387763357739909_o.jpg
119629824_10220471804559946_5763764564901666772_o.jpg

17. septembar

Dva-tri dana posle noći u kojoj sam se brzinski evakuisala iz grada pod pretnjom karantina, a i dalje sam u neverici da sam to zaista uradila i da sam imala ludačku sreću. U novom vlogu pričam do detalja kako je to izgledalo – najviše zbog sebe, da ne zaboravim s vremenom. Da imam potomke, ovom pričom davila bih unuke do kraja života.

18. septembar

Planirala sam da se odmorim jedan dan, ali sam ostala dva u sobi u Villa Maniguales. Napolju je bilo strašno nevreme, a na planinama je pao sneg. Iskoristila sam vreme da pregledam završnu lektiru rukopisa Planeta Japan(aca), da sredim sve što treba onlajn jer nadalje ću biti dostupna samo u gradovima, a uspela sam da prepakujem stvari i olakšam prtljag za skoro tri kilograma. U međuvremenu mi je crkao telefon, a fotoaparat je odavno prestao da radi, tako da mi sad jedino ostaje GoPro i za video i za fotkanje. Ko zna kad ću naići na veći grad koji nije u karantinu, u kome bih mogla da kupim novi telefon. Srećom, imam tablet, koji sam pametno kupila pred polazak iz Coyhaiquea.

Danas je, inače, nacionalni praznik u Čileu – Dan nezavisnosti, koji se slavi od 1810, kada su se Čileanci oslobodili od španskog kolonijalizma. To je najbitniji praznik u ovoj zemlji i slavi se dva dana, a ove godine potrajaće i tri, pošto se završava u subotu, a nedelja je ionako neradna. U normalno vreme, svuda se organizuju manifestacije, trke konjima, razne sportske igre, a porodice odlaze u prirodu, roštilja se, jede i pije, ali ove godine sve to je zabranjeno. Biće teško zadržati ljude da se ne okupljaju makar privatno, u kućama, pa se posle praznika očekuje porast obolelih. Ali Čileancima je Dan nezavisnosti sveti praznik uz koji vezuju svoj nacionalni identitet.

Ja se samo nadam da neće baviti nekih policijskih i sanitarnih zaseda na putevima.

119897662_10220491756178724_7539845579502505371_o.jpg

19. septembar

Put skoro potpuno prazan, dnevno prođe pet vozila. Osećaj kao da sam jedina preživela na planeti, ili makar u ovom delu sveta. Pitam se o smislu putovanja ako nema ljudi. Slušam glasnu muziku iz zvučnika u prednjoj torbi. Nikad to nisam radila, ali sad mi baš treba, da čujem makar, ako ne vidim te druge.

Priroda j divlje lepa i ja oči ne mogu da odvojim od snežnih vrhova podno kojih su preko cele godine zeleni pašnjaci. I krave nabreklih stomaka koje se izležavaju na suncu. Čim ono zađe za oblake, prožme me stud do kostiju.

Cele noći se smrzavam, iako se vatra žari do zore. Ujutru mraz. Čekam sunce oko deset da krenem. Sa njim svet opet postaje dobro mesto za usamljenog nomada.

119641132_10220500433715657_2116851528793642168_n.jpg
119683815_10220500433475651_6786230394887745984_n.jpg
119780106_10220500434115667_3002221056150891628_n.jpg
119855577_10220500434675681_7935844593175776024_n.jpg
119943457_10220500433195644_1910719845568493691_n.jpg

20. septembar

I onda nabasam na zatvoreni kamp. Nigde vlasnika iako su kola pred kućom. Ipak, ne odlazim. Stojim pred kapijom i nešto čekam. Možda baš onog čoveka koji izlazi iz pomoćne barake u dnu imanja. Dozivam ga.

Ne, nije on vlasnik. I da, kamp je zatvoren. Ali probaće da pita vlasnike da me prime. Odlazi u kuću da ih probudi, ali se vraća šireći nemoćno ruke. Nisu se odazvali.

Inače, on je takođe cikloputnik. Urugvajac, koji se zaglavio ovde u martu, kad je počelo vanredno stanje. Volontira na farmi i čeka toplo vreme da nastavi ka Ušuaji.

Mora da mi pomogne. Mora nešto da učini za mene, ta kolege smo. Makar da mi napravi kafu.

Smejem se i pristajem. Ulazim na farmu.

Malo kasnije, sedim sa Eduardom, kako je Urugvajčevo ime, na suncu i pojuckamo nes-kafu. Kad, evo vlasnika - mladi par sa ćerkicom. Bili su na reci, nisu spavali.

Da, naravno da mogu da ostanem - saglasni su Hose i Dajana, kako se vlasnici zovu. Ima mesta za kampovanje koliko hoću. A došla sam u pravo vreme na roštilj povodom praznika.

Eduardo pita da me primi su svoj sobičak, on bi spavao na podu, a ja na krevetu. Ali odbijam. Mogu da platim za smeštaj. Nije skupo, a imaju slobodnu jednu sobicu u brvnari. U drugoj je njihov prijatelj, student muzike koji tu radi svoj master.

Ponekad pomislim kako nam Put uvek donosi ono što tražimo na njemu. Tražila sam ljude i priče, i našla ih.

Refugio Río Cisnes

119706138_10220509956073710_3978980619691837803_o.jpg
119731552_10220509956473720_8859151776907642354_o.jpg
119741914_10220509955553697_5933417343847169127_o.jpg
119892995_10220509956793728_888052280331558035_o.jpg
119894762_10220509955753702_3424666090491834014_o.jpg

21. septembar

Prvi dan na Putu nakon izlaska iz izolacije. Sve mi je bilo neobično i novo.

22. septembar

La Hunta je najsevernije mesto regije Ajsen. Na izlazu iz gradića nalazi se prvi koridor. Tri žandarma sa mašinkama kao da je rat. Na 40 km je drugi, glavni sanitarni koridor. Tamo je prelaz u regiju Los Lagos.

Po preporuci Italijana i Malajke, idem u hostel u kome su oni odseli u aprilu. Ali tamo sad ne izdaju sobe, a za kampovanje je previše hladno. Vlasničin sin Huan nudi se da mi pomogne oko gomile papira koje moram da pribavim da bih napustila regiju i prošla dalje.

Najpre idemo do onog prvog kordona. Od njih saznajemo da treba da pišem mejl kriznom štabu Ajsena da mi odobre prolaz. Drugi korak je da izvadim potvrdu u vladinoj kancelariji da se neću vraćati. I treći, da dobijem policijsku potvrdu. Uz sve to, moram autobusom, jer i ako mi odobre prolaz, imaću samo šest sati do luke Chaiten, odakle hvatam feri za Puerto Mont. A do tamo ima oko 150 km. Zvuči komplikovano? Još je gore nego što vam se čini.

Hose piše mejl kriznom štabu i prilaže moju lažnu avio-kartu i potvrde o boravku u Kojaikeu. Potim me vodi na autobusku stanicu da kupim kartu pošto ih umoli da prime i moj bicikl.

Sutradan, odlazim u vladinu kancelariju koju je on juče već pozvao. Dvoje službenika svojski se trude da sastave dopis. Očito ne postoji neki obrazac po kome se to radi, a rekla bih da ovo pišu prvi put.

Zatim idem kod Hoseove mame da kupim kartu za feri. Kod nje se prodaju. U međuvremenu, iz kriznog štaba mi odgovaraju negativno. Kažu, pošto letite tek u novembru, nema potrebe da sad napuštate region. Ne znam kako bih to nazvala - diktatura, zatvor, logor? Ja sam stranac i ja hoću (barem im tako predočavam) kući, ali oni mi ne daju da izađem jer procenjuju da je prerano. Priton, regija Ajsen nije u karantinu, naprotiv, ima najmanji broj zaraženih. Ma meni će neko da zabrani da prođem!

Rešenje ipak postoji. Prijateljičina prijateljica menja tekst pasusa u kome mi ne odobravaju prolaz u potvrdu da mogu da napustim regiju. Druga prijateljica ubacuje to u Fotošopu kako bih napravila screenshot potvrde. Ionako je koridor usred ničega, nema ni mobilnog signala tamo a nekmoli 3G mreže. Huan mi kaže da doslovno zavisi od sreće. Danas ne može, sutra može. E pa ima da može.

Sutra je dan D. Mislite na mene negde oko 14 h po srednjoevropskom vremenu.

(Foto: Huan u moje ime piše kriznom štabu)

119862785_10220527188744516_6212283631621557263_o.jpg


Komentari (2)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 08:13 23.10.2020

U međuvremenu

pomislite i na mene

за оваква путовања ....одважности треба
(глобтротерске жеље у другом су плану),
кондиција несумњиво мора ..тело краси
исчекујућ' (временску) наклоност од Неба

гђо Radojičić

п.с.
и наравно lingvosnalažljivost....(својственост у себи)...но о томе…...сад ширио не би
zaharaga zaharaga 13:09 24.10.2020

Balkan rules! What rules?

Rešenje ipak postoji. Prijateljičina prijateljica menja tekst pasusa u kome mi ne odobravaju prolaz u potvrdu da mogu da napustim regiju. Druga prijateljica ubacuje to u Fotošopu kako bih napravila screenshot potvrde. Ionako je koridor usred ničega, nema ni mobilnog signala tamo a nekmoli 3G mreže. Huan mi kaže da doslovno zavisi od sreće. Danas ne može, sutra može. E pa ima da može.


Mora da se osecas kao kod kuce!

Srecno i hvala za pisanija!





Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana