1. april 2020.
U Čileu još uvek nije proglašena zabrana kretanja. Ipak, pitala sam vlasnicu stana u kome sam, a potom i lokalnog žandarma kog znam preko Ane da li misle da je uredu ako odem do Nacionalnog parka. Znam da su svi nacionalni parkovi zatvoreni, ali sam se ponadala da ću možda ipak moći da prošetam oko nekog jezerca ili da se popnem na neki od vrhova, koji nisu u sastavu NP. Smetnula sam sa uma da je u Patagoniji doslovno sve privatizovano i ograđeno, te da je skoro nemoguće naći neku skrajnutu stazu koja će vas odvesti na planinu ili kojom možete izaći na reku. Toga ima još samo daleko izvan naseljenih mesta, u onim divljinama na jugu koje sam već prošla. Ali, šta je - tu je, tu sam - gde sam, moglo je da bude i gore, da ostanem zaglavljena u nekom velikom gradu, recimo. Kad se gleda iz te perspektive, sve postaje podnošljivije. Uglavnom, i gazdarica i žandarm potvrdili su mi da to nije zabranjeno, te sam jutros krenula do kapija Nacionalnog parka, usput snimivši i nekoliko fotografija.
3. april 2020.
Nikada se nisam bojala smaka sveta, sudnjeg dana, apokalipse. Ne znam ni da li verujem u njih, jer, naprosto, nije me zanimalo da na takve scenarije trošim vreme. Bude li se neki od njih i obistinio, to će ionako biti izvan mog uticaja. A ako ne možeš nešto da promeniš - besmisleno je da se zbog toga nerviraš i brineš. Ako pak nešto jeste u tvojim rukama, opet nema svrhe nervirati se i brinuti - nego treba nastojati da se to onda i promeni. Obrni-okreni, jedino ima smisla ostati staložen i živeti najbolje što možeš u svakom trenutku.
Međutim, ponekad, kad bi tako počeli da nam se približavaju nekakvi prorokovani, sudbonosni datumi, da se navode predviđanja kojekavih zvezdočataca, vidovnjaka i ostale bratije, upitala bih se gde bih želela da budem ako svetu najedanput zapreti nekakva katastrofa. I uvek bih, bez nekog posebnog razloga, pomislila najpre na Latinsku Ameriku i, posebno, Patagoniju.
Slučajno ili ne, upravo sam se tu zadesila u vreme svetske epidemije. I ne mogu da se žalim, jer, ako ništa drugo, ovde sve pomalo kasni za ostatkom sveta, pa panika još nije zavladala. Ali dok to ne dođe na red - što je, nažalost, prilično izvesno - nastojim da živim što normalnije. Tako koristim početak ovdašnje jeseni za šetnje po okolini. Ne mislim ni o čemu, samo hodam i uživam. Dok i mene ne skembaju u karantin.
6. april 2020.
Kratka pričica o Kojaikeu, koji će biti moj privremeni dom tokom ove pandemije:
Gradić je osnovan 1929, sa dolaskom doseljenika sa severa. Među njima je bilo više žandarma, pa je prvi, i glavni, gradski trg projektovan u obliku petougaone žandarmerijske značke. Među tim prvim doseljenicima bilo je i puno ovčara, što je takođe ovekovečeno spomenikom šepardu koji se bori protiv snažnog patagonijskog vetra.
Kojaike je najveći grad severne čileanske Patagonije, sa oko 55.000 stanovnika, a ujedno je i glavni grad ove oblasti koja se zove Ajsen. Smešten je između dve reke: Simpson i Kojaike, u dolini omeđenoj planinskim masivima. Oni su uglavnom pokriveni snegom tokom cele godine, zbog čega se Kojaike naziva "gradom večitog snega". Položaj u kotlini koja nije direktno izložena Tihom okeanu čini da klima bude manje vlažna nego u primorskim gradovima koji su od Kojaikea udaljeni samo pedesetak kilometara.
Međutim, loša strana takvog položaja je da vazduh ne cirkuliše dovoljno, a stanovnici u zimskim mesecima mahom koriste drva za potpalu, što utiče na veliku zagađenost. Godine 2018. Kojaike je bio najzagađeniji grad u celoj Latinskoj Americi. Gradske vlasti su zbog toga krenule u veliku kampanju u kojoj se stanovnicima prezentuju drugi načini grejanja, na parafinske peći i na pelete. Sada je zagađenost uglavnom na dozvoljenom nivou, ali zimi se pogoršava, zbog čega veliki broj ljudi ima probleme sa respiratornim organima i plućima. To je i najveća bojazan vlasti kad je reč o Koroni - za sada je u regionu registrovano samo sedam pozitivnih slučajeva, od kojih u samom Kojaikeu dva (britanski bolesnik skinut sa kruzera sredinom marta i njegov bolničar) bez smrtnih ishoda, ali svi se pribojavaju predstojeće zime.
I za kraj ove pričice, jedna zanimljivost koja je vezana za pisanje naziva grada: piše se Coyhaique i Coihaique, i oba načina su ispravna.
15. april 2020.
Vidim da je mnogima veliki problem izolacija, pa sam pomislila da bi nekome možda pomoglo da pročita moje iskustvo u tome. Naime, meni nije prvi put da moram da se izolujem i da najveći deo vremena provedem u kući. Svaki put kada bih se zaustavila da pišem novu knjigu, iznajmila bih negde sobu ili stan i izolovala se. Prosečno vreme te izolacije iznosilo je čak po pet meseci.
Budući da pre i posle tog vremena živim veoma aktivno, da putujem bez ograničenja i bavim se aerobnom fizičkom aktivnošću, da svakodnevno susrećem gomilu ljudi, da praktično po godinu-dve živim na drumu – svaki put bi ta izolacija predstavljala veliki preokret u mojim dotadašnjim navikama. I bez obzira na to što sam se tako samoizolovala već tri-četiri puta u proteklih devet godina, svaki put sam morala da se iznova navikavam i podsećam mehanizama i radnji koje će mi pomoći da stignem do svog cilja: da završim to što sam planirala bez posledica po zdravlje i psihu.
U mom slučaju, izolacija ovako izgleda:
Prvih dana, ili čak i nedelja, ne silim sebe ni na šta. Privikavam se na novo okruženje i dajem sebi oduška u svemu za šta sam bila uskraćena na drumu: izležavam se po ceo dan i doslovno gubim vreme na sve načine koji su mi dostupni između četiri zida. Nemam ni najmanji osećaj grižnje savesti što to radim, jer znam da je privremeno.
Odredim dan do kog će to trajati. Nekad on bude pokretljiv, jer se ispostavi da iz ovog ili onog razloga nisam spremna da se prebacim na novi životni ritam. Ali tokom tih dana odlaganja, u sebi često razmatram šta ću i kako nadalje raditi. Pripremam se za taj prelaz i postupno uvodim promene.
Najčešće prvo počnem od ishrane. Na putu jedem jako puno, jer se i trošim puno. No sada bi me takav način doveo do dvadestak kilograma više po isteku za mene uobičajenog perioda izolacije. Nisam pristalica rigoroznih dijeta ni gladovanja, a posebno ne u ovom trenutku kada je tako nešto dodatno opasno zbog stresa za organizam i slabljenja imuno-sistema. Zbog toga uvek pribegnem određenom načinu zdrave ishrane za koji od ranije znam da mi odgovara. Osim što je zabavno i kreativno posvetiti se pripremanju jela za koja nemam vremena na putu, i psihički je važno uspostaviti tu vrstu kontrole nad sobom.
Zatim regulišem spavanje. Na putu mi nikad nije dovoljno sna, ali čim stanem, počinje borba sa nesanicom. Pošto boravak unutra podrazumeva mnogo više vremena za računarom, 'samo da vidim još ovo' se vrlo lako pretvori u sedenje do sitnih sati uz ekran. I ritam spavanja se očas poremeti. A zna se koliko je san važan za imunitet. Zato, nakon onih prvih dana potpunog nemara, polako počinjem da treniram sebe da odlazim na spavanje pre ponoći. I da ustajem do devet, najkasnije.
Obično mi prođe nekoliko dana u tom novoustanovljenom poretku, kada i dalje lenčarim, ali se pomno brinem o ishrani i dobrom snu. Pošto ja u izolaciju odlazim zbog pisanja, to u sledećoj fazi počinjem da polako pripremam sebe za rad na novom rukopisu. Priprema podrazumeva sakupljanje beležaka koje su razbacane po blogovima, razgledanje fotografija i starih snimaka, a sve više vremena posvećujem i razmišljanju o samoj knjizi i načinu na koji ću je pisati.
Dotle mi već postane očigledno da toliko izležavanje škodi telu. Bolovi u leđima, nemogućnost da se više udobno namestim na krevetu ili stolici nepogrešivi su znak da moram da ubacim i fizičke aktivnosti u svoj raspored. Najpre se rekreiram bez plana, kad više ne mogu da izdržim da sedim unutra, ali na kraju uvek moram da ustanovim neki uobičajeni termin za vežbe, ili za vožnju bicikla i pešačenje. Kasnije, u fazi intezivnog pisanja, svake nedelje imam obavezan dan odmora, a praktikujem i 'nagradne' vikende, koje vezujem za ispisano poglavalje ili veću celinu. Tada ceo dan lenčarim ili boravim napolju, a nakon dva-tri meseca izolacije, obavezno častim sebe mini turom u trajanju od tri-četiri dana. Više od toga, izbacilo bi me iz ritma.
Kada se tako pripremim, ponovo odredim dan od kog ću početi sa novim rasporedom. I iz drugog ili trećeg pokušaja zaista i uspem da ispoštujem taj prvi dan sa svim aktivnostima koje sam isplanirala.
Između glavnih aktivnosti sad je lako ubaciti dodatne: jutarnje iščitavanje vesti i komunikacija na društvenim mrežama, vreme za učenje jezika i za kontakte sa prijateljima, film ili knjiga uveče. Naravno, novi raspored podrazumeva ozbiljnu redukciju vremena provedenog na internetu. Cilj mi je da na kraju svakog dana odem na spavanje zadovoljna celim tim danom, svime što sam uradila, a ne samo napisanim tekstom, odnosno onim što mi je posao.
U svemu tome, ne pridržavam se neke stroge satnice, ali mi je važno da sve što sam planirala uradim svakog dana: da pišem, da se rekreiram, da pripremam sebi dobre obroke, da ne propustim čas jezika, da se zabavim uz knjigu ili film, da imam socijalne kontakte.
Ranije, u onom mom 'pređašnjem životu' do polaska na Put, nikada nisam bila pristalica te vrste planiranja, međutim, u izolaciji bez dobre organizacije ne bih ništa uradila. Samo bih izgubila vreme na gluposti, olenjila se, nabacila previše kilograma nanoseći štetu svom organizmu i onda upala u depresiju zbog svega toga. I ljutila bih se na sebe, umesto da budem zadovoljna sobom što i u tim neprirodnim okolnostima uspevam da držim konce svog života u svojim rukama i uradim nešto dobro za sebe.
Znam da nismo svi u istoj situaciji, ali neko će iz svega ovoga možda izvući dobru ideju ili dobiti podsticaj da se bolje organizuje. Zbog toga bih volela da ovde napišete kako se organizujete svi vi koji takođe uspevate da izolaciju okrenete u svoju korist.