Planeta| Putovanja| Život| Životni stil

Panamerika biciklom (2)

Snezana Radojicic RSS / 14.01.2020. u 16:18

5. januar

81777820_10218107639737303_447046498547400704_o.jpg

Morala sam da se penjem više od četiri sata najtežom planinarskom stazom u Tierra del Fuego nacionalnom parku da bih uhvatila signal i poslala vam ovu fotku. Ludilo, zar ne. :) Ja lepši pejsaž nikad nisam videla, ali čekajte dok dođem u domet i postavim sve fotke - umrećete od lepote. :)

7. januar

Dobro jutro sa južnog kraja sveta! I srećan Božić svima koji danas slave. Hristos se rodi!

Za pratioce bloga, lepa vest: izašao je novi, božićni blog, o dvodnevnoj avanturi u nacionalnom parku Tierra del Fuego.

Evo i kraćeg odlomka iz bloga:

"Ja u stvari nisam neki biciklista. Ne mogu da vozim sto kilometara dnevno. Nisam ni neki planinar. Ne mogu da stignem na vrh među prvima, čak ni među osrednjima. Sasvim sam prosečna u tome, a po mnogo čemu i ispod proseka. Kad je reč o snazi, kondiciji, spremnosti. Jedino u čemu sam dobra zapravo je pešačenje, a to sam otkrila proletos hodajući Camino de Santiago. No ja najviše vozim i povremeno se penjem, usprkos toj mojoj ispod-prosečnosti. I stižem do cilja, skoro uvek stignem tamo gde sam naumila. Mislim da sam najbolji toga dokaz da ne morate biti superheroj u bilo čemu čega se prihvatite i što vam je važno. Ne morate biti bolji od nekog tamo ko je brži, spremniji, sposobniji. Svi imamo svoj ritam i svoje vreme. I jedino ako slušate sebe i pratite sebe, možete uspeti. Naravno, ukoliko ne odustanete. Davno je rečeno: ne pobeđuju najbolji, nego najistrajniji."

Za one koji nisu pretplaćeni, tu je Galerija sa 50-ak fotografija.

8. januar

Dobro jutro iz kampa iznad Ušuaje, odakle ne mogu da se mrdnem jer od juče neprekidno lije, a temperatura je svega 4°C (ovde je, inače, leto). Imala sam sreću da nađem privatni kamp za 5€, sa tušem, wifijem i dvema barakama za zajednički boravak u kojima može i da se kuva, tako da mi ipak nije toliko strašno kao da sam zarobljena negde u šatoru u nedodjiji gde nema žive duše. Ekipa je zanimljiva: planinari, putnici a tu su i dve porodice. Imam struju, toplo mesto pored vatre, društvo, dovoljno hrane.

U međuvremenu se vredno radi, pa je postavljen i novi video o dočeku Nove godine uz bonus video o poseti nekadašnjem ozloglašenom zatvoru u Ušuaji, koji je pretvoren u mizej. O toj poseti nisam pisala jer nisam stigla, ali možda uspem to da nadoknadim tokom ove prinudne pauze.

Sinoć sam ažurirala i mapu na mom sajtu, tako da možete ispratiti tačno kuda sam se kretala i gde sam kampovala prethodnih dana. To je ona mapa na naslovnoj strani iznad koje piše 'Gde se nalazim'.

9. januar

81501213_10218139716499202_3259170185210232832_o.jpg

Nismo samo kampovali na istom mestu, u privatnom kampu La Encantada. Pomagali smo jedni drugima nakon poplave prve noći, prenoseći postradale šatore negde gde će možda biti suvlje i gde nećemo plivati u močvari u šta se tlo pretvorilo. Cvokotali smo od hladnoće u zajedničkoj kuhinji, gušeći se od dima vatre koju je Robert volonter pokušavao da razgori dovoljno da zagreje tu drvenu prostoriju na kojoj oko prozora nema ničega, pa duva izmedju ramova i drvenih gredica skoro kao da ste napolju. Okupljali smo se oko peći na drva, cupkali ispred mini šporeta, zbijali se oko trpeze sa nedovoljno mesta za sve nas. Odlazili smo zajedno u seosku prodavnicu u kojoj je kroz prozorčić kao na bunkeru brbrljivi Argentinac pokušavao da nam proda i što nismo tražili niti nam treba. Učili da raspoznajemo komšijske pse kada dodju u sada naše dvorište. Delili smo priče, doživljaje, savete, a uveče i fregatu i vino i pivo - šta se već nadje kod koga. Radovali smo se snegu koji je prekrio vrh ponad kampa iako je on doneo još jaču kišu i još veće hladnoće. Imali smo nezaboravno vreme zajedno svi mi putnici, planinari, biciklisti iz Argentine, Meksika, Nemačke, Austrije, Francuske, Srbije, koji smo se tu slučajno zatekli. Ja danas krećem dalje - dovidjenja, dragi prijatelji i srećni vam putevi!

 

10. januar

82120702_10218149574345642_1860972332508512256_o.jpg

81516922_10218149573265615_8137560564479033344_o.jpg

81598882_10218149567625474_2190085067831771136_o.jpg

81468738_10218149567665475_7145272060808265728_o.jpg

81961682_10218149571305566_1260466321762549760_o.jpg

Nisam ni 10 dana ovde a vec mi je savrseno jasno da je Patagonija jedno od najsurovijih mesta na planeti. I ujedno, jedno od najlepsih.

Temeratura od 4°C usred leta, kisa koja lije 48 h bez prestanka, vetar koji duva takvom silinom da ne moram da okrecem pedale iako je uspon i tek kad na tren stane, shvatim koliko mi je jako duvao u ledja, vreme koje se menja iz casa u cas, pa jutro osvane oblacno, onda grane sunce, pa ljuljne kisa u nizim delovima a vrhovi se zabele od novog snega. Niposto ne dolazite ovde ako niste prekaljeni u podnosenju najekstremnijih uslova i prezivljavanju u surovom okruzenju. Ne ocekujte da ce ista biti lako, jednostavno, poznato i pristupacno. Ali ako dodjete, oci ce vam biti prepune lepote i sve ubuduce poredicete sa onim sto ste ovde videli.

Iz dnevnika, 9. Januar 2020:

"Imala sam neverovatno tezak dan. Bilo je strasno hladno, i veoma strmo, i padala je kisa, i duvao je strahovito jak vetar (srecom, olaksavajuci mi), presla sam prvi prevoj na 1490 mnv i skocanila se, sve sto sam imala suvo, to sam obukla za spust, ali sam svejedno morala da stajem na svakih kilometar-dva da protrljam sake i zagrejem stopala. Sa druge strane planine docekalo me je jedno ogromno nista, samo put i okolo mocvarno tlo sa nekim sasusenim drvecem, kao obolelim, a i ono ogradjeno. Toliki prostor a nigde mesta za kamp. Na kraju, nakon osamdesetak preteskih kilometara, zaustavila sam se iza nekog drveca pored puta, tek delimicno zaklonjena od vetra, jer ovde od njega sklonista nema, osim izmedju cetiri zida. I od tolike vode u Patagoniji, moram da preciscavam onu iz bare, jer kao za inat nema nijednog dostupnog potoka ili izvora. Jedino sto zelim je da mi nocas bude dovoljno toplo u vreci."

11. januar

82192566_10218156791686071_5686096049144332288_o.jpg

81375708_10218156791726072_6636296106697293824_o.jpg

82357020_10218156792166083_4498281289626943488_o.jpg

81898759_10218156800766298_3458247116290260992_o.jpg

U Latinskoj Americi, u pojedinim gradovima, postoji "casa de cicilitas" - kuća za cikloputnike. U njoj možete spavati besplatno, a prema vašoj želji možete ostaviti i neku donaciju.

Prvu "casa de cicilitas" propustila sam tokom onog groznog dana kada je lilo kao da je neko otvorio sve slavine gore na nebu, jer je trebalo sa vrha uspona da se spuštam zemljanim blatnjavim putem strmo nizbrdo do jezera, gde se ta kuća smestila.

Ali zato nisam propustila ovu u Tolhuinu, u koji sam juče stigla. Smeštena je u sklopu najbolje i nadaleko poznate panaderia - pekare-kafea. Ne, nemate besplatne sve te đakonije i kafu, ali možete prespavati jednu noć, ogrejati se, koristiti tuš, a sigurno i sresti druge cikloputnike na Panamerikani - sinoć nas je bilo petoro, pa je kasno uveče pristiglo još dvoje, te smo svi skupa otišli u panaderiju na pivo. Da, ima i piva :) A i za razliku od najvećeg broja argentinskih uslužnih objekata, radi od šest ujutru do ponoći.

Eto, ako dolazite biciklom u Latinsku Ameriku, da znate ;)

U prvom komentaru je link za sajt na kome se može proveriti gde postoje ovi objekti po latinoameričkim državama.

A za pretplatnike na blog lepa vest - izašao je novi koji sam nazvala "Teški počeci".

13. januar

81979761_10218174410366527_8874068759057268736_o.jpg

82338984_10218174408886490_6645349459670597632_o.jpg

81880418_10218174410766537_6678323439725445120_o.jpg

Neću da vam pričam kako sam cela dva dana imala čeoni vetar, ali takve jačine da sam na nizbrdici vozila jedva 9 km/h, a na ravnom 6 km/h. Ni kako sam pola puta gurala bicikl, jer nisam uspevala ni da održim ravnotežu u sedlu...

U ovoj objavi, hoću da vam predstavim južnoameričke lame, beskrajno simpatična i plašljiva stvorenja. Žive na prostranim stepskim imanjima, slobodne, bezbrižne, gracioze. Smešno trče, čini mi se da im prednje i stražnje noge nisu usklađene, pa im se najpre pomeri trup, a onda stražnji deo odskoči, idući za njim. :) Uspaniče se kad me vide na 300 m udaljenosti, iako nas odvaja ograda (u Patagoniji su sve privatna imanja i sve je ograđeno). Na zujanje vozila koja šibaju 200 km/h su navikle, ali kad vide nekog sporaća poput mene, prepadnu se. Najpre pobegnu još dalje od ograde, a onda stanu i posmatraju me -- šta li ću to uraditi. I tako svaki put. No moram da se pohvalim da me je jedna grupa od četiri lame pratila sigurno nekoliko kilometara, naravno, sa sigurnog odstojanja.

Bilo bi mnogo dobro znati šta li one misle kad vide tu čudnu živuljku - cikloputnika ;)

14. januar

82196588_10218182226681930_1700535439779168256_o.jpg

ŠTA SAM DO SAD NAUČILA O ARGENTINI:

Između gradova u Argentini nema mobilnog signala. Kupila sam karticu najboljeg ovdašnjeg operatera – Claro AR i plaćam oko 5 evra za 3GB u 3G mreži (4G ne postoji). Preskupo je i presporo, ali nemam izbora.

Između dva grada, koja mogu biti udaljena i po 200 km, nema ničega. Ali doslovno – ničega. Nema sela, usamljenih kućica ili bilo čega drugog. Sve je jedna bespregledna stepa.

Imanja duž puta sva su ograđena metalnom višestrukom ogradom. Sva zemlja u Patagoniji privatno je vlasništvo. Kad me na putu zadesi da moram negde da spavam, imam na raspolaganju mali prostor između tog puta i ograda. Pa gde se udenem.

Toalet zna da bude ozbiljan problem zbog toga.

Put broj 3, jedini nacionalni i jedini asfaltirani u Argentini, sam po sebi je odličan. Začuđujuće je dobar s obzirom na temperaturne oscilacije u Patagoniji, jer zimi ovde bude i po minus trideset. Rupa skoro da nema, a ako ima zakrpa, one su izravnane sa ostatkom puta te ih ne osetim čak ni ja pod točkovima bicikla. Postoje samo dve trake, ali sa obe strane puta ostavljena je zaustavna traka koja nije asfaltirana, već je od sitnog šljunka.

Argentinski vozači obožavaju da šibaju najvećom mogućom brzinom, a uglavnom imaju dobra kola (barem ovi u Patagoniji). Kada me vide, zaobiđu me u širokom luku, ukoliko iz suprotnog smera nema vozila. Ako pak dolazi i sa druge strane, niko neće usporiti, već će se provući a ja ću odleteti od vazdušnog udara (kao da mi vetar nije dovoljan). Mnogi svirnu kratko dajući mi do znanja da će biti napeto za prolaženje ili da se pomerim u stranu. Zbog toga gledam da vozim tom zaustavnom trakom, iako me to dodatno usporava.

U Patagoniji vetar duva uvek, samo je pitanje jačine i smera. Najčešće duva sa Tihog okeana prema jugu ili istoku – a što znači da ću uglavnom imati čeoni vetar. Od onog dvodnevnog mučenja ozbiljno razmišljam o nekoj promeni rute, jer boriti se sa njim nema smisla. Nije to vetar koji duva par sati ili dan, pa onda prestane.

Sada je leto u Patagoniji, turistička sezona, tako da cene divljaju. Cene hrane slične su kao u Srbiji, a i cene smeštaja.

Običaj koji mi se najviše dopada u Argentini je što se prilikom upoznavanja zagrle i jednom poljube. Svi. Uvek. Kao i prilikom susreta. Veoma su srdačni i voljni da pomognu.

U supermarketima se ne koriste plastične kese. Barem se ne koriste u najvećem lancu La Anonima u kome kupujem. Postoje platnene torbe koje koštaju oko 50 centi. Lokalno stanovništvo koje plaća karticom mora da pokaže i ličnu identifikaciju prilikom plaćanja. To se sve unosi u program pa se tek onda otkucava. Računi plaćeni karticom i dalje se potpisuju. Zbog toga se na kasi čeka jako dugo i kad nema puno kupaca. Ne znam da li je svuda tako, ali juče su mi tražili broj pasoša da bih mogla da platim karticom. Uopšte je sve vezano za račune i novac jako sporo, pa zamena novca u banci isto traje po 20 minuta. U gradiću Toluhin nisu imali Srbiju u sistemu, samo Jugoslaviju, pa nisu mogli da mi zamene novac.

Na ATM može da se podigne svega 60-ak dolara (2400 pesosa), maksimalno 2x dnevno i provizija je 5 evra po transakciji (plus provizija vaše banke). Stranci se dovijaju na razne načine, a najčešći je da sami sebi šalju novac preko Western Uniona jer i sa provizijom, dobiju više nego da su ga podizali na ATM-u.

Postoje dva kursa. Jedan, državni, i drugi koji se zove „dolar blue hoy“. Razlika nije zanemarljiva. Po zvaničnom kursu, za 100$ dobija se 5800 ars (isto se obeležava sa $), a na crno oko 2000 više. Kao u Srbiji 90-tih.

Argentinci obožavaju kampovanje i vikendom se obavezno ide u prirodu. Kamp mesta su prepuna. U slučaju lokalaca, kampovanje znači roštiljanje i muziku koji počinju od 22 h i traju do 02 h ujutru. I inače večeravaju kasno, kao i Španci – tek oko 22 h. U kampovima i u prirodi niko ne ostavlja smeće.

----------------------------

Na blog se možete pretplatiti za samo jedan evro mesečno i čitati o ovoj velikoj avanturi kao da ste na kormilu mog bicikla. Na taj način ujedno i pomažete samoodrživost mog putovanja. Što reče jedan moj pratilac: "Nakon osam godina deljenja svega što si videla i doživela, srećan sam da mogu makar malo da ti se odužim i doprinesem nastavku tvojih avantura." Sve info na mejl: ciklonomad@gmail.com



Komentari (5)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 17:08 14.01.2020

лама маам

Imala sam neverovatno tezak dan

жена храбра ....мора бити
ништа не сме да је брине,
кад одважно - самосвесно
крене путем ....вук'jебине
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 23:02 14.01.2020

Hvala Ulični!

Hvala puno što ovo radiš!

Inače, blog je na OVOJ adresi.
ulicni-muzicar ulicni-muzicar 23:10 14.01.2020

Re: Hvala Ulični!

Snezana Radojicic
Hvala puno što ovo radiš!



srdjan.pajic srdjan.pajic 03:50 16.01.2020

Uh kakva nedođija!

Drš se, Snežana, sorry, gužva na poslu, ne postizavam da čitam.
lelemood lelemood 16:31 16.01.2020

Само напред

Заиста ти се од срца дивим за то што радиш. А по мало и завидим.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana