Pre nego izadjem, svako jutro pogledam kroz prozor, jer sa njega vidim celu ulicu na padini, da li je krenuo autobus, kako bih kroz ne probudjeni mozak provukla info, koliko mi treba da se sjurim do stanice.
Tu sad postoji faktor raspolozenja mog malog sina, koga prvo vodim u shkolu i zauzetosti lifta, koji sada svi stanari besomuchno dozivaju u istoj histeriji stizanja na vreme.
Pre ovog momenta, predhodi jutarnji ritual, koji je to davno prestao da bude i vishe je refleksno obavljanje radnji po zvukovima: pip, pip, pip,...visoko frekventni poziv digitalnog , mrskog sata na budjenje, shhhhhhhh, shum tusha za koji nema nikada dovoljno vremena, zvrnnn, mikrotalasni kroasan je topao, zvrrrrrn, evo i kafa, klink, klink, tost za moje dete, %#/&&&- koje upija one grozne zvuke jutarnjih crtaca da bi raskrmeljalo.
Kada sidjemo izguzvani iz nakrcanog lifta, sretnemo uvek istu reku nanizanih automobila, koji se slivaju ka centru gde su poslovne zgrade. I kao pod komandom izravnane redove josh neosveshcenih ljudi pred Tim Hortonsom, koji chekaju svoju dozu razredjene slatkave kafe i veshtachki nabujalog mafina, kako bi mogli da izoshtre i zapochnu svoj dan u svom malom pregradjenom prostoru, s veshtachkim svetlom i veshtachkim vazduhom u nekom ofisu.
I onda, ako vec nisu stigli podzemnom zeleznicom, gde su nerazumljivom nauchenom strpljivoshcu sachekali red, ne dotaknuvshi nikog ni malchice u neverovatnoj guzvi, da udju ili izadju, i gde su tokom voznje, s obaveznim slushalicama i-poda u ushima, pregledali novine, ili se samo pravili , jer svi bulje u iste, da to chine, parkiraju svoje, obichno japanske, na lizing kupljene nove marke automobila u takodje podzemne garaze. F47, chetvrti, zeleni nivo na Dandas stritu west.
Sad dan moze da pochne u onom delu koji se rachuna, koji otplacuje morgidz, placa rachune, last minit nedelju dana karipski aranzman odmora, puni kartice, koje se vikendom nemilice provlache kroz mashine za palcenje u zagushljivim i neinspirativnim shoping molovima i tako lechi frustracija.
U ofisu se obichno malo komunicira- mislim razgovorom, sve shto ima, ukuca se u kompjuter i poshalje, chak i ako sedite na pola metra udaljenosti u kancelariji velichine klonje. Radna atmosfera to nalaze, nema nepotrebnih rechi i zezanja- sve je u funkciji profita na kraju dana.
Dozivljavam da je tako zapochela i akcija protiv pushenja, a ne zbog stvarne brige za zadravlje, jer bi mi u tom sluchaju bilo logichnije da se zabrani proizvodnja cigareta, a ne da se one prave sa sve vecim ucheshcem hemije , a za skuplje pare.
Svi nose obavezno dve torbe, kao da su krenuli na krace putovanje, a u stvari samo je obichan radni dan u pitanju, jer treba da u njih stane i lap top i kutijica sa preradjenom hranom za samo podgrejati uz uobichajene potrepshtine.
I kada zvoni za kraj, svi vec spremni za niski start krecu u obrnutom pravcu, a pred sobom imaju josh gomilu obaveza, sve sa decom, za koji slabo da imaju dovoljno vremana, jer treba da se radi domaci, spermi vechera i pripremi sve za sutra, kako bi se tochak praviljno okretao.
Kada sam danas ostavila sina u shkoli, krenem kroz park/groblje peshice, jer je sijalo sunce i nebo bilo jasno i bilo mi mrsko da ulazim u podzemni svet.
Kad tamo u toj tishini, bez elektronskih zvukova, krenula nova somotska trava i presijava se. Plavi , stidljivi zvonchici su procvetali a zuto shiblje napupelo. Chetinari mirishu i zadrzavaju laku izmaglicu isparenja iz josh vlazne zemlje medju svojim iglicama, da bi je koji minut kasnije pustili da se rasprshi i stopi sa jasnom slikom. Veverice skakucu i vrte one svoje prashko repice, cheprkajuci po trinju. Crvendaci i neke prelepe zute ptice spremaju nova gnezda.
Ceo prizor, kao umetnuti isechak iz neke druge priche, tako prirodan i umirujuci i nekom normalnom ritmu uzajamno skladno prozetih delova, kako to samo priroda ume da uredi, a u kome uzivaju potpuno, jedino neobichni stanovnici ispod kamenih plocha.