U slučaju predsedničkih izbora glavni greh, da ne kažem autogol, desio se februara 2004. godine, kada je Skupština Srbije izmenila Zakon o izboru predsednika Republike i ukinula potreban cenzus od 50% upisanih birača izašlih na izbore.
Drugim rečima, ako na predsedničke izbore izađe manje od 50% upisanih birača, pa jedan od kandidata osvoji 50% glasova, ispada da ga podržava svega 25% gradjanstva Srbije. A ako se od tog procenta glasova oduzmu glasovi onih koji su dobili neku kintu, džak brašna, kutiju zejtina... ili su zbog radnog mesta u nekom od javnih preduzeća ucenjeni, ispada da budućeg predsednika Srbije podržava jedva 15% biračkog, tj. glasačkog tela Srbije!!!
Medjutim, ni taj procenat nije tačan! Niko u Srbiji ne zna koliki je procenat pokradenih glasova tokom do sada održanih izbora, što predsedničkih, što parlamentarnih. Više autora se bavilo različitim metodama kradje na izborima, počev od tzv. bugarskog voza do neažurnosti biračkih spiskova i mućkanja sa listićima na samom biračkom mestu. Sve u svemu, pod pretpostavkom da se pokrade oko 5% glasova, rezultat je porazan, da ne kažem farsičan: predsednik Srbije ima stvarnu, realnu, objektivnu podršku svega 10% punoletnog stanovništva Republike Srbije! Kao da se radi o gradonačelniku jednog manjeg grada, od oko 600 hiljada stanovnika!!!
Zato bi pobeda Ljubiše Preletačevića Belog u 2. krugu predsedničkih izbora bila jedini logičan i pravedan ishod ove dugogodišnje farse!