Ljubav| Porodica| Život

Bez dobrog naslova (3.deo)

selica_nena RSS / 26.04.2016. u 22:28

I počnemo mi da pravimo prvu kuću. Mića stalno s majstorima il’ na putu il’ na poslu, dođe umoran i strovali se u krevet. Viđamo se u prolazu, ne stižemo ni da se posvađamo ljudski. U selo retko idemo zajedno, on svaki trenutak grabi da nešto uradi, a ja kad dođem k’o prst u oko svekrvi da sam gurnula. Mnogo joj teško pala ta naša kuća. Znaš kako, Mića bio jedinac, gledala u njega k’o u ikonu i sve se nadala da će joj se vratiti u selo. Nije joj bilo svejedno kad je odlučio da ode u varoš i stalno mu prigovarala što je zapustio imanje, a na mene posebno bila kivna. Kaže – ti si ga odvukla, a nisam života mi. Ma bre, znaš kako ti je to bilo u ono vreme, fabrike nicale na sve strane, bilo posla za svakog ko je hteo da radi. Stari ostajali na selu da čuvaju kuće i imanja, a mi svraćali kad nas put nanese. Doduše kad je sezona nekog posla, pomagali smo i mi. Ako dobiješ slobodne dane odlično, ako ne dobiješ – otvoriš bolovanje i bog te veselio! Samo da se površi posao i aj’ opet u varoš. Ma nije ni nama bilo lako, al’ kako svima, tako i nama.

I tako ti kažem,  dođem za vikend da obiđem decu, a ona drvlje i kamenje na mene: „Šta će vam kuća, i ova propada bez muške ruke? Da nije mene, sve bi se urušilo.“ Ja ćutim, šta će mi da se svađam s njom kad ne mogu da joj dokažem ono što neće da vidi - nisam ja zapela da pravim kuću, nego njen sin. A i on k’o poludeo! Ja mislila napraviće onako, osrednju kuću za nas četvoro, a ono... Suteren, prizemlje, potkrovlje. Lepo je on to zamislio, ne mogu da grešim dušu, ali bre! Kad se istopi  ono  ušteđevine što smo imali, aj’ diži kredite. Dok smo se uselili na nos mi izašla i gradnja i kuvanje za radnike i dugovi i krediti i stalno presabiranje šta smo i koliko kome dužni. On se zainatio da ne traži ništa od majke, a ona se pravi blesava, neće da pomogne. Kaže: „Niste me slušali kad sam vas savetovala, sad gledajte šta ćete.“ Na kraju ona popusti, te prodade neku njivu i dade nam pare da završimo kuću. I tako ti se mi uselimo taman kad je Bole trebao da pođe u školu.

***

Dovedosmo decu iz sela i da vidiš muke naše tek tad. Oni navikli s babom, mi im došli k’o stranci, a varoš  im baš teško pala. Ne znaju nikog, kad ih izvedem na ulicu, skupe se iza mene k’o dve preplašene zverke. Kažu, deca se začas naviknu. Hmh, možda neka druga deca, ovi moji se jedva navikli. Svaki čas pitaju kad ću da ih vodim kući i džaba im objašnjavam da je ovo sad njihova kuća. Samo ih još više rastužim, a kad ih povedem kod babe, njihovoj sreći nigde kraja. A i ona, tačno se prepolovila kad smo uzeli decu, valjda je samoća ubila. Mića se zabrinuo da nije bolesna, a bogami i ja. Vodili je kod lekara, on kaže nije joj ništa, samo je depresivna. Nekako je ubedimo da dođe kod nas,  računamo velika je kuća, ima mesta za sve, a i lakše će nam biti s decom, ima ko da ih čuva. I njoj će biti lepo,  može da izađe u dvorište, da prošeta do centra, nema ništa da radi, samo da bude tu. To mi tako mislimo, a šta je u njenoj glavi pitaj boga!

Ništa se ona ne žali, ništa ne prigovara k’o pre, ali...  Samo vidiš kako kopni. Malo živne kad ode s decom u selo za raspust, a kad se vrati opet potone.  I tako izgurasmo pet-šest godina. Jednom nam jave iz sela da su neki provalnici zapalili  kuću. Odemo navrat nanos, ono sačuvaj bože šta su napravili – sve što je moglo da se odnese, odneli. Aj to, al’ što su je zapalili? Srećom komšije videle požar na vreme, pa ugasili, ali više u njoj nije moglo da se živi. Mnogo smo se potresli, a svekrvu to baš dotuklo i ne sastavi ni punu godinu od tad, ugasi se k’o sveća.

Bože, bože, kako je moj Mića to preživeo! Satrlo ga, ubila ga krivica. Jedno vreme plak’o k’o malo dete kako se pomene majka, a onda se povuk’o u sebe, samo ćuti i uzdiše. Jednom mi kaže: „Mi smo je ubili. Da je ostala u selu još bi živela.“ Uh, meni se noge oduzele, kako može tako i da pomisli? Pa sve smo joj pružili, niko nije glas podig’o na nju. Ma bre, nismo seli da jedemo dok nju ne ponudimo, deca je volela i slušala bolje nego mene, već Mića da ti ne pričam. I ja sam je poštovala, ne mogu ti reći da sam je volela, ali je nikad nisam uvredila. Pa šta bi više, je l’ tako? Pa šta smo trebali, da ostavimo i posao i sve i odemo kod nje u onu selendru? Da l’ bi mi preživeli? Sve ja to tako mislim, ali nisam mu to sve rekla. Tešim ga, pričam o sudbini i tako to, a on samo ćuti i odmahuje glavom. I sav bezvoljan, ništa mu se ne mili.

Aj’ računam, proći će ga, treba mu vremena.

Tagovi



Komentari (5)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

kick68 kick68 19:45 30.04.2016

Dezurni

krivac...

A nastavak?
selica_nena selica_nena 12:45 01.05.2016

Re: Dezurni

Stiže!
zilikaka zilikaka 17:25 01.05.2016

Re: Dezurni

selica_nena
Stiže!

Pročitali.
...ovo koliko da znaš.
To što ne komentarišemo samo znači da je priča dovoljno jaka da tome ne ostavlja mesta.
selica_nena selica_nena 18:53 01.05.2016

Re: Dezurni

Hvala ti. Majke mi zabrinula sam se.
zilikaka zilikaka 19:34 01.05.2016

Re: Dezurni

Majke mi zabrinula sam se.


Ne brigaj nego piši.
Zadovoljstvo je čitati.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana