gost autor – jedan srpski pacijent
Nakon onih čuvenih peripetija koje se sastoje od čekanja kod lekara opšte prakse radi dobijanja uputa za specijalistu, zatim čekanja na red kod specijaliste, pa posle čekanja u „socijalnom“ da se uput za snimanje „magnetnom rezonancom“ odobri od strane komisije, u ime matične filijale, tj. pravdanja troškova... – konačno sam stigao do faze kad treba zakazati snimanje.
U stvari, valja spomenuti da je svaki od tih koraka zbog dužine čekanja zahtevao da se onaj naredni korak obavi sutra, prekosutra, ili čak nakosutra... Svakako još više valja spomenuti i to da se čitava ta igra nervima, uputima i iseckanim vremenom zbiva u onim „novogodišnjim danima“, kad su svi usporeni ili užurbani, i nervozni, odsutni, pa gledaju nekud kraj vas dok pričate... Nešto od svega toga je obavljano u danima neposredno pre, a nešto posle Nove 2016. godine. Ono što je prvog časa delovalo kao jednostavna procedura u tri koraka oteglo se, i to podosta: te naišao vikend pa zbog toga prošlo dva dodatna dana, te doktorka ne radi danas nego sutra, te nije pre podne tu nego posle podne, te komisija se sastaje samo tim danima u nedelji... Tako se jedva dovukoh do mogućnosti da konačno planiram zakazivanje snimanja na „rezonanci“, na Kliničkom centru. Zakazivanje se obavlja lično. Otišao sam onamo na badnji dan, kad se obično ne ide nikuda, nego se tihuje i razmišlja o drugim stvarima. Prevagnula je misao da ću, ako se uklopim u te uobičajene kolotečine i odem tek za nekoliko dana, tj. ako pustim da prođu božićni praznici i možda još neki pride dani iz kolekcije postnovogodišnjeg i srpskonovogodišnjeg praznovanja – biti još dalje na listi čekanja, jer će se ispred mene, tokom pomenutih dana, svakako napakovati izvestan broj onih koji su u međuvremenu zakazali snimanje. Taj broj možda i neće biti veliki, računao sam, baš zbog praznika, ali tu je bilo i saznanje da se na snimanje čeka i po 2, 3 ili 4 meseca, pa je kod mene pomisao o svakom daljem odlaganju, makar to o odlaganju bila samo moja „naivna hipotetička matematika“, izazivala još većunelagodu, utisak da nekud kasnim.., što se na momente pretvaralo u popriličnu nervozu. Zato sam se na badnji dan, eto, klimatao i prljao po prevozu. I, dospeo u sivi kompleks Kliničkog centra, koji mi je sa svim onim zgradurinama i poluukopanim objektima, i cevčugama iz kojih je sukljao spor dim, ili vodena para, delovao sablasno. Vijugajući "ulicama" između zgrada konačno sam stigao do „magnetne rezonance“, koja je bila više pod zemljom nego iznad: sišao sam niz stazu, prošao dugačak hodnik, ne sretnuvši nikoga, i dospeo do male čekaonice, u kojoj beše svega 2-3 ljudi, što mi je odmah probudilo nadu da lista čekanja možda i nije tolika, kolika kažu da jeste. Iza velikog stakla sede dve medicinske sestre: jedna je nešto pisala, druga je pogledala u mene, gotovo bezizrazno. Rekao sam da sam tu kako bih zakazao snimanje i proturio joj papire kroz veoma uski, vertikalni prorez. Zaustio sam da nešto objasnim, ali me ona prekinula rekavši da sačekam tu negde. Proboravio sam neko vreme stojeći, šetajući, izlazeći u drugi deo čekaonice... Nisam gledao prisutne, kako ne bih nagađao o njihovim boljkama. I, naravno, pazio sam da me stroga sestra ne prozove. Prošlo je tako, sigurno, dobrih 15 minuta. Da u odsudnom času nisam bio baš blizu stakla, ne bih ni čuo svoje ime. Dobio sam ćutke svoje papire nazad, plus onaj novi na kome je datum budućeg snimanja. Dok sam stavio naočare za čitanje već sam bio nekoliko koraka udaljen. Par sekundi sam bio u dilemi, da li da se vratim. I, odlučio sam da se ipak vratim i proverim. Kako sam prilazio, sestra me pogledala kao neko ko je iskusan u prepoznavanju zamlata koje imaju dodatna pitanja i bezrazložne dileme. Okrenuo sam papir i skoro ga prislonio uz staklo, da može da ga vidi: „Da li je ovo jun?“ Na to se ona zagledala, ne u papir, već u mene: „Da.“ Nekako više instinktivno se odričući prava da još nešto pitam, jer valjda je besmisleno, udaljio sam se, još jednom bacivši pogled ka sadržini dokumenta. Umalo se ne spotakoh izlazeći na vrata. Čitavih šest meseci. Šest meseci? Nekom pospanom lucidnošću izvukoh podatak da mi je tokom pregleda, onda, oko Nove godine, doktorka napisala „kontrola u roku od tri meseca“. Dovoljno je prošlo do ovog momenta da se jedva sećam šta sam tada sa doktorkom razgovarao. To je sada tri meseca i neki dan. Nalazim se tačno na pola vremena, do snimanja. Kako čudno. Razgovor sa doktorkom je izvetrio i deluje mi skoro nestvarno. Imam utisak da ta udaljena početna vremenska tačka, kad se u ordinaciji govorilo o potrebi snimanja, i ova druga tačka, kad snimanje treba da se obavi, više i nemaju neku realnu međusobnu vezu.