Sad...
Hana nije bila potpuno načisto sa tim da li su slučajnosti raznih vrsta sasvim slučajne ili se iza njih ipak krije nešto što nikako nije nasumično i ima neku svoju logiku i vezu koje njoj ne moraju biti jasne, očigledne i dostupne, što ne znači da ne postoje.
Na primer, onomad, kad je izvolela slomiti ruku saplevši se o ništa, prva knjiga koju je počela da čita onog trenutka kada su bolovi malo uminuli i ona se navikla na teret gipsanog oklopa, na svojoj prvoj stranici je imala opis izvesnog Ogista Renoara, koji je, inače, po zanimanju bio slikar, kako vozi bicikl jednom rukom jer mu je druga - pogađate - bila u gipsu. Ali, to je već davno prošlo vreme.
Sledi priča o nečemu što se dogodilo nedavno.
No, da krenem od početka.
( Posve je lako sada, post festum, povezati sva ta naizgled nasumična zbivanja, kada su ona, očigledno, dovela do neobičnog, ali, sasvim je blizu pameti, izvesnog ishoda, ali, tada se sve činilo kao zbrka nepovezanih incidenata. )
Komšija sa zadnje strane kuće je uključio nekakvu alatku koja je proizvodila zvuke sasvim nalik onima iz scena sa zubarom u filmu Maratonac tačno u tri popodne, a zujanje je prestalo okruglo u pet, kao da je sve vreme radeći pogledavao na sat da ne bi omašio vreme.
Jedan vitonogi pauk je uporno pokušavao da izađe napolje u trenutku dok je lilo kao iz kabla. Svesna da bi jedna krupna kišna kap bila sasvim dovoljna da ga upljeska, Hana se trudila da ga odvrati, pazeći pri tom da ga ne povredi, ali, on je bio uporan u svojoj nakani. Na kraju je digla ruke od njega i pustila ga, ali je žurno zbrisala u kuću ne želeći da vidi šta će se dogoditi. Na koncu, nadala se - valjda je znao šta radi.
Novi komšija sa druge strane kuće je nabavio trubu i počeo da vežba sviranje na njoj. U beskraj je, pipavo, posrćući, izvijao taktove melodije Besa me mućo. Tonovi su bili odviše visoki, drhtavi, nejednakog trajanja i cepkali su popodnevnu tišinu na igličaste komadiće. Ali dobro - sviranje mora da se uvežbava, svaki početak je težak, treba imati strpljenja i razumevanja i uopšte, još svašta nešto u tom smislu... ( Istu rečenicu valjalo bi dodati i na kraju pasusa o onom gorepomenutom komšiji sa alatom, ali teška srca. Ipak postoji razlika između neprijatnog zujanja i muzike, makar ona bila samo u pokušaju. )
Jednog dana zatekla je baštenskog puža na samom vrhu kućnih merdevina koje su u poslednje vreme služile kao oslonac jednoj strani sušilice za veš koja se onomad polomila pod teretom silnog rublja, a i, mora se i to naglasiti, od malo grubljeg rukovanja, što je najverovatnije i bio osnovni razlog njenog posrnuća. Dok se pitala kako je uopše tu dospeo pažljivo ga je uzela ( neočekivano lako, jer se nije čvrsto uhvatio za podlogu ), iznela ga u dvorište i spustila u visoku travu kraj niskog zidića, da neko ne bi nagazio na njega. Naravno, docnije je proverila da li je sa njim sve u redu. Nije ga zatekla na istom mestu, te je zaključila da je otišao svojim putem i prestala je da brine za njega.
Komšija sa prednje strane kuće ju je gledao belo i podozrivo kada je otišla da mu kaže da su je posetioci obližnje teretane obavestili da sa krova kulja velika količina dima mimo dimnjaka i da sve liči na požar u začetku. Sasvim preko volje joj je objasnio da je to uobičajeno i da je sve u redu i zalupio joj vrata ispred nosa bez pozdrava. Dobro, de, možda ga je prekinula u dremki ili je jednostavno toga dana ustao na levu nogu. Ništa strašno.
Biljka puzavica je upriličila pokušaj samoubistva. Pružila je jednu svoju grančicu do starog bakinog metalnog đevđira koji je visio okačen kraj prozora i provukla je kroz jedno od njegovih okaca. Naravno, Hana to nije primetila na vreme. Mašila se za cediljku da bi procedila taške. U tom trenutku sve počinje da se odvija usporeno: ona povlači đevđir, on povlači uglavljenu grančicu, ova povlaču čitavu biljku... Tras! - i sve je na podu.Vreme se vraća u normalu, Hana uzima metlicu i đubrovnik i poluglasno bogara sebi u bradu.
A onda:
- Brojilo se pokvarilo. Majstor ga upravo popravlja. - izjavljuje vlasnik kuće dok, po običaju, ulazi bez kucanja.
- Paaaf! - čuje se sa radnog stola.
- Ode nam štampač. - konstatuje Hana začuđujuće mirno dok njen R. u hipu čupa kabl iz njega. Sobom se širi oblačak sivkastog dima i miris paljevine.
- Paf! Paf! - čuje se istovremeno i iz računara koji takođe počinje da pušta dimne signale i odnekle iz pravca televizora. Dok R. sa obe ruke obara sve osigurače u kući, Hana je na kolenima ispod stola i bori se sa klupkom svih mogućih kablova vadeći ih žurno iz produžnog.
Nastupa mrak.