Tko sa svojih dvadesetak godina nije slušao ekstremnu (gitarsku) muziku teško da će naći išta smisleno u ovom tekstu. No, ok, ni smislenost nije suština blogovanja. A mism i ta suština, kao da znamo o čemu je tu zapravo riječ... A, evo ga i - konkretni i pomalo atipični povod ovog bloga:
Smrt, razaranje, rat i njegovi ožiljci ... te autohtoni domaći death metal kao soundtrack stradanja jednog naroda. Ujedno i ventil za oslobađanje od frustracija koje to stradanje donosi.
Metali su oduvijek bili blisko skopčani sa industrijom smrti. Kako onih ličnih, pojedinačnih smrti, tako i onih masovnih, i megamasovnih. Nekako su se, kroz istoriju, upravo metali pokazalii kao izuzetno efikasni u tom pogledu - mačevi, koplja, vrhovi strijela, topovska đulad, olovna zrna, tenkovi, avioni, nosači aviona ... kamioni samoubice...
Ima u filmu Konan ona scena kad Tulsa Dum objašnjava varvarinu da je meso (ipak) snažnija tvar od čelika. Bez ruke koja ga drži mač je mrtav ... metal. Mrtav metal smrti.
Death Metal kao podžanr heavy metal muzike nastaje sredinom 80-tih godina prošlog vijeka iz thrash metala (baš kao i njegov blizak rođak, i brat po ekstremizmu, black metal).
Kažu da se čak zna i žarište iz koga su izdžikljali prvi pravi DM bendovi. U muzičkom smislu izvorište i inspiratište DM-a je Slayerov treći studijski album Reign in Blood (1986). Ovo opako (multi kontroverzno) ostvarenje je po više osnova ključno za formiranje modernog, ekstremnog metal zvuka. Najuticajniji, ako ne i najbolji HM album u povijesti ljudskog roda.
Sam naziv Death Metal potiče sa albuma Seven Churchs, američkog hm benda Possessed, iz 1983.
Geografski, DM ima dva zavičaja – sunčanu (!) Floridu, preciznije rečeno Tampu (Obituary, Morbid Angel, Deicide, Canibal Corpse …), i ledenu Švedsku (Entombed, Dismember, Grave…). Interesantno da je švedska DM scena, od samih svojih početka, bila u konstantnom hladnom ratu sa Black Metal fanaticima iz susjedne Norveške.
Za razliku od blek metala, koji je koncepcijski izrazito striktan u svom pro-evil satanističkom diskursu, death metal je tematski razuđeniji. Pa tako u sferu interesovanja DM bendova, pored raznoraznih oblika (nasilne) smrti i razaranja kao osnovnih lajt motiva, ulaze i SF tematika, horror (mnogi DM bendovi su inspirisani djelom H.P.Lavkrafta), epska fantastika, misticizam, filozofija, politika i njeni demoni: terror, eksploatacija, totalitarizam; istorija, naročito istorija vojevanja; razni oblici patološkog i ekstremno patološkog ponašanja – nekrofilija, manijakalizam, kanibalizam, sadizam … kao i već pomenuti satanizam.
No, suštinska razlika između blek i death metala je u samoj muzici. Dok u BM-u preovlađuju visoki, vrišteći vokali i zvečeće gitare naštelovane u visokom registru, DM karakteriše dubok, sirov&surov zvuk sa prepoznatljivim tzv. growl vokalima, koji kao da oponašaju lavlju riku iliti kao da promukli Uruk Hai pjeva četničke pjesme. Uz growl krkljanje, izvlačenje maksimum potencijala iz duple bass pedale je najtipičniji muzički specifikum DM-a. Naravno, brutalnost, agresivnost i žestina se podrazumjevaju.
Bendovi koji su ključno uticali na definisanje i uobličavanje DM-a, pored već pomenutih su i – Death, čiji album Scream Bloody Gore (1987) se smatra za možda prvim, pravim DM izdanjem; Suffocation začetnici tehničkog iliti progresivnog DM-a, prepoznatljivi po kompleksnim strukturama svojih pjesama i virtuoznim sviračkim umjećem; Bolt Thrower perjanice britanske DM scene, s ratnim tematikama kao okosnicom svog stvaralaštva.
Nekako je ta britanska DM scena (Benediction, Carcass …),uz tamnošnje pionire veoma im bliske grindcore scene (Napalm Death i Extreme Noise Teror…), najviše odgovarala mom izuvrnutom, zdrobljenom ukusu za teške zvuke.
Uzgred, moje interesovanje za DM se poklopilo sa njegovim zlatnim godinama početkom posljednje decenije prošlog vijeka. Danas , tek provremeno, svaka 2-3 mjeseca izvršim petnaestominutno protrčavanje kroz scenu, prodžaram uši duplom bas dozom brutalne buke i izbukmarkišem eventualna interesantnija ostvarenja. Recimo, posljednje što sam arhivirao - Be'lakor (melodični DM), Skinless (genuine brutal metal), Burning The Masses ( izuzetan bubnjar, savršeno usviran bend) … Nisu baš najsvježija dešavanja na svjetskoj DM sceni, ali…
Kao i mnoge druge oblasti ljudskog stvaralaštva, DM se u današnja vremena disperzovao u više podpodpravaca – melodični, tehnički, zacrnjeni DM, te goregrind, pornogrind, deathcore …za svakog ponešto, za ponekog svašta.
Mišljenja sam da je DM mnogo bolji kao začin, dodatak crossover muz’ciranju nego kao glavno jelo. Takođe, DM zvuk, sa svojom tetaralnom težinom i demonskim refleksijama, idealano je izražajno sredstvo za scensko uobličavanje mračnih, dramatičnih i furiozno nasilnih scena. A taj težak drobeći zvuk, gromoglasan kao zemlja što tutnji od topota kopita adskih konja u jurišu moćnih sila destrukcije treba znati slušati, jer u protivnom oće uši da zabole.
* Heavy Metal je dobio naziv po komentaru novinara New York Timesa napisanom nakon Hendriksovog koncerta za koji je rekao da je zvučao kao da su teški metali padali sa neba.