--- ili o anonimnosti na blogu
Korišćenje nadimka ili pseudonima u komunikaciji na internetu stara je tema, mnogo puta i na mnogo načina istraživana, analizirana, opisivana. No ovo nije blog o anionimnosti na internetu. Moja pretencioznost ne ide tako daleko. Ovo je blog o anonimnosti na blogu.
Kratka studija slučaja Krstić i slučaja Brajović.
Već izvesno vreme anonimnost blogera tema je koju ova dva blogera često pominju u negativnom kontekstu. Pošto izrazito ne podnosim sakrivanje iza šupljih aluzija – neću govoriti o nekim tamo blogerima. To su Nebojša Krstić i Predrag Brajović. I o anonimnosti svako iz svojih razloga i svako na svoj način, a uopšte ne sumnjam da će nam i ovde ponoviti svoje argumente.
No valja odmah na početku reći i ovo: na blogu b92 nema anonimnosti u pravom smislu te reči, jer prilikom registracije neophodno je upisati svoje podatke a koliko znam – moderacija je prilično rigorozna u slučajevima prevare ili zloupotrebe. Te su po pravilu ime i adresa poznati redakciji, što čini ogromnu razliku u odnosu na forume ili onlajn izdanja medija, na primer, na kojima je dozvoljeno komentarisanje bez ikakvog ograničenja u tom smislu.
Takođe treba reći da se mnogo blogera međusobno poznaje, neki druže i viđaju redovno. A nekako je logično da je žurka ili sedeljka, ako u pitanju nije bal pod maskama, smrt za samozatajnost. To viđanje zna da bude i smrt za imidž; kad se otkrije da se iza pseudonima ne krije nikakva velika ličnost iz nekog od hoh serklova po pravilu se kod onih pokondirenih a znatiželjnih gubi i respekt i interesovanje.
Elem, mnogo nas je ovde koji smo se pojavili i registrovali ne bismo li svoje bitno mišljenje i epohalne ideje saopštili gradu i svetu. Neki zato jer nemaju gde drugde, neki jer neće nigde drugde. I svako ima neki svoj razlog za čuvanje identiteta u šta je besmisleno ulaziti pretpostavkama i nagađanjima. Moja anonimnost, na primer, navika je stečena kod prvog registrovanja na prvi forum a po savetu iskusnijih prijatelja. Uz to ne mislim da je za ono što pišem na blogu ikome bitan moj identitet. Nemam drugačije mišljenje i stavove pod imenom i prezimenom, ne ponašam se drugačije.
Dakle, Slučaj Krstić: situacija u kojoj je javna ličnost izložena provokacijama, napadima, obedama i uvredama raznih vrsta. U najvećem broju takvih situacija potpuno je svejedno da li su u pitanju anonimni blogeri ili oni pod imenom i prezimenom. Egzibicionizam niščih koji bi da iz mraka opale čvrgu ili zaušku, počupaju ili šutnu u cevanicu nešto je na šta su sve javne ličnosti, na žalost, navikle.
Razliku prave direktne lične uvrede uz opužbe za lopovluk, izdajstvo i slične stvari zbog kojih pristojni ljudi nekada tuže one koji takve optužbe izriču, pozivajući ih da tuđoj časti koju su napali suprotstave svoju, uz dokaze. A to se bez imena i prezimena ne može.
Slučaj Brajović prostiji je i složeniji istovremeno: blogera Brajović Predraga – pod pretpstavkom da je u pitanju zaista realna ličnost a ne još jedan čudan pseudonim - niko ne provocira. Niti napada. Niti proziva. Niko ne pominje ništa o njemu van onoga što je na blogu sam izneo. Iako bi on to, po svoj prilici i sudeći po ponašanju – iz nekog razloga voleo. Pa je utoliko ovaj slučaj paradigmatičan kao slika protesta iz poze a ne realne ugroženosti ili beskomrpomisnog stava.
I na kraju - tu je, naravno, Unf. Njemu anonimnost od nekih nikad neće biti oproštena. A od nekih drugih ni tad. Jedni bi dali bubreg da ga upoznaju, drugi bi mu izvadili oba kad bi ga upoznali. I tu svako ima svoje razloge, ali što reko sam Anfak – „diskrecija, brate, diskrecija!“
A njega vredi poslušati.