Ovog novembra navrsava se tacno 50 godina od kada je ubijen americki predsednik John F Kennedy.
Ubistvo najmladjeg izabranog americkog predsednika je uzdrmalo svet. I danas, jos uvek se mnogo sto-sta trese pri pomisli na ovaj cin. Zvanicna verzija je tanka, arhive se jos uvek strogo kontrolisu, raznoraznih teorija zavere od onih sa kredibilitetom, do onih sumanuto-paranoicnih ima na pretek. Istina se u svemu tome provlaci kao duh. I ima je, i nema je. Parcijalni pogled osvetli poneku tacku, ali tesko da iko u javnosti ima uvid u celu sliku ove tragicne epizode.
Mnogi bi voleli da saznaju ko ga je tacno ubio i zasto su ga tacno ubili. Ali ja mislim da to danas, posle pola veka, vise nije najvaznije pitanje. Da ne budem shvacen pogresno, ustanoviti cinjenicno stanje je potrebno, pozeljno i neophodno, ali nije uvek i presudno za promenu opsteg senzibiliteta prema nekom dogadjaju. Zamislimo dva scenarija otkrica: eventualno saznanje da ga je ubila neka konkretna zavera ne bi bilo uopste veliko iznenadjenje, a i na isti nacin neko cvrsce saznanje da jeste samo Lee Harvey Oswald odgovoran ne bi ni priblizno otklonilo sumnju da ipak nije bilo zavere.
Prema tome, saznati danas ko je zaista ubio Kennedyja jeste vazno ali ne nosi sa sobom vise tezinu koliko je nosilo do pre, ja bih rekao, dvadesetak godina. Opet ponavljam, ukoliko je moguce, bilo bi bezgranicno bolje dobiti neki dokaz o istini, nego ga ne dobiti. Medjutim, cak i da se otvore arhive, da se iznesu dokazi da je bila mafija, da su bili kubanci, KGB, CIA, vojno-industrijski kompleks, razularena americka desnica koja nije mogla da svari da je jedan katolicki plejboj na celu Sjedinjenih Drzava, pa cak i dokazi da je samo i jedino i niko vise nego Oswald pucao, nece promeniti stvari ni za jotu.
Ukoliko razmislimo malo, mozemo doci do zakljucka da su svi oni imali i motiva i koristi od ubistva. Stvorena je neizdrziva atmosfera i 'perfect storm' situacija (slicno kao i u slucaju Djindjica) i ko je na kraju bio konkretni egzekutor je manje-vise stvar tehnicke, a ne sustinske prirode. Da ne budem shvacen pogresno (po stoti put ponavljam mantru), veoma je vazno da se istina jednog dana sazna do kraja, da se daju odgovori na sva pitanja, i racionalna i iracionalna, da se utvrdi da li je bilo metka (samo) iz School Book Repository zgrade, sa Grassy Knoll-a, ili odnekud trece, ili sa svih strana. Ko je sta radio u istraznim komisijama. Kako je bilo moguce da jedan petty gangster, Jack Ruby, pred TV kamerama ubije jedinog zvanicno osumnjicenog, uz to u rukama policije. Pitanja ima na pretek. Svi smo gledali film Olivera Stone-a, i na desetine dokumentaraca o tom danu u Dallasu.
Medjutim, vaznije je pitanje da li se iz smrti i egzekucije Johna Kennedyja ista naucilo? Zasto je uopste taj cin ostavio toliki oziljak ne samo u Americi, nego i u dobrom delu ostatka sveta? Sta je uopste JFK predstavljao? Da li njegov mit i ono sta posle smrti predstavlja kao simbol imaju iole realnog utemeljenja u onome sta je radio i sta je postigao za zivota? Covek bez mana sigurno nije bio. Naprotiv, bio je covek sa mnogo falinki, mnogo vise nego prosecna individua. Ali mozda je u tome i bio njegov appeal, njegova harizma. Svojim delima, potezima, govorima, pokazivao je da nije vazno sta ko ima, ko je kakvog porekla, karaktera, naravi, bogatstva, profesije, vec je jedino vazno kojim putem se krece. Zato je i bio postovan i kao predsednik i kao drzavnik. Predstavljao je svoju zemlju zato sto je bio svoja zemlja, nije bio iskrivljena slika (ni u boljem ni u gorem smislu) nego sto su Sjedinjene Drzave tada zaista i bile.
Ali, vreme neumitno prolazi. Vreme, kao kolicina dogadjaja u jedinici vremena, je posle nekog vremena toliko dugacko da nam se cini da se mnogo toga u medjuvremenu desilo, iako smo uglavnom i dalje samo tapkali u mestu. Zbog svega toga saznanje o apsolutnoj istini o izvedbi atentata na Kennedyja danas ne bi znacilo mnogo. Kakav god da je odgovor na to pitanje, svet se danas zbog toga nece vise uzdrmati, niti promeniti... Svet menjaju pitanja na koja je u datom trenutku tesko dati odgovor, a ne pitanja na koja je pozeljno odgovor izbeci. Verovatno je i to razlog zasto jos uvek i dan danas, posle pedeset godina, i u Americi, i u ostalim zemljama na svetu, i dalje svi samo pitaju sta sopstvena drzava moze da ucini za njih, umesto da svako ponudi odgovor o tome sta je zaista spreman da uradi za svoju zemlju...
"Some people get by with a little understanding, some people get by with a whole lot more..."