Gost autor: St.Jepan
Photo: Imre Szabo
Eh, bio sam i ja pristojan građanin, pisao samo kad sam to zaista morao. Katkad u samoodbrani, češće radi posla. Dok sam (još u svom blogerskom predživotu) vodio neku malu firmu, nakuckao sam ogroman broj poslovnih pisama. Pisama, ne mejlova ‒ mejlačenje je uvedeno kasnije.
Ruku na srce, ta moja poslovna pisma uopšte nisu ličila na poslovna pisma. Paradoksalno, možda su baš zato bila vrlo učinkovita. Kad sam završio posao, njihove kopije sam, zajedno sa pristiglim dopisima, potrpao u brojne kartonske kutije, koje bih s najvećim zadovoljstvom pobacao, ali ne mogu dok ih ne protrkeljišem i izdvojim vredna, pa i muzejski vredna pisma nekih znatnih ličnosti. Deda Pajinu rukopisanu auto-hagiografiju, naprimer. Slutim, međutim, da za taj poduhvat nikada neću naći dovoljno vremena i volje.
A nekim čudom, jedno od tih mojih pisama sačuvalo se i u digitalnoj formi. Preživelo je mnoge kompjuterske havarije i voljna brisanja, presnimavano je, ko zna koliko puta, iz razvaljenih kompjutera u nove i jače, baš kao što su narodne umotvorine prenošene sa klecavih i artritičnih kolena na mlađahna i zdrava. Sad mi se čini da je to pismo dostojno Radio Jerevana, pa dakle može bez bruke i u ovaj blog. Poslao sam ga direktoru „Hemofarma", gospodinu Miodragu Babiću, krajem 1993.
Valja ovde napomenuti da ta 1993. godina nije bila neka tek onako godina. Bila je možda najfantastičnija godina u novijoj srpskoj istoriji. Nakon pune dve decenije, sećamo je se s nevericom, a pismo koje sledi, ubedljiv je dokaz da nam se odistinski desila.
-------------------------------------------------------
Poštovani gospodine direktore,
U sredu, 15.12.1993. obećali ste da ćete na račun moje firme uplatiti 1.800.000.000.000 dinara (hiljadu i osam stotina milijardi din.), kao protivvrednost ugovorenih 300 nemačkih maraka (tri stotine DEM).
Na sreću, obećanje ste održali ‒ upravo toliko dinara uplatili ste već sutradan, dakle u četvrtak.
Nažalost, u četvrtak, prema „Politici", a i u stvarnosti, za toliko dinara više nisu davali 300 DEM, nego 150 DEM.
Nažalost, taj novac je uplaćen posle 14 časova, te je mogao da „legne" tek u petak.
Nažalost, onih „300 DEM", u petak više nije vredelo 150 DEM, nego 90 DEM.
Nažalost, samo teoretski ‒ na blagajni SDK nije bilo gotovine, a petkom slabo primaju virmane.
Na sreću, službenici SDK sinula ideja ‒ telefonski prebaciti novac na nečiji tekući račun, pa onda uzeti čekove i s njima u robi (kojoj robi?) izvući više.
Nažalost, na tekući račun ne primaju telefonski, a čekove ne daju na osnovu "petog primerka".
Nažalost, morao sam da sačekam subotu.
Nažalost, u subotu onih „300 DEM" više nije vredelo 90 DEM, nego 60 DEM.
Nažalost, samo teoretski. Novac je, istina, stig'o, al' još nije leg'o.
Nažalost, nije bilo druge nego da sačekam ponedeljak.
Na sreću, u ponedeljak novac leg'o.
Nažalost, u ponedeljak onih „300 DEM" više nije vredelo 60 DEM, nego 18 do 36 DEM.
Nažalost, samo teoretski. Jer, u praksi (tj. banci), moglo je 50 milijardi u kešu (nešto manje od jedne marke po uličnom), a ostatak u 35 čekova (nula DEM po uličnom).
Nažalost, nije moglo baš toliko čekova, bilo je tu nekih minusa...
Moglo je tri čeka (2 piva, po kafanskom).
S poštovanjem, Stjepan Mimica,
direktor projekta „Ko je ko u Srbiji"
P.S.
Mojoj sekretarici i meni, ona dva piva baš legla, hvala.
Da li ću ikada saznati ko mi popi ostatak, mislim onih 298 piva koja ste Vi pošteno platil?
------------------------------------------------------------
Ostali blogovi istog autora na blogu B92