"Dem a loot, dem a shoot, dem a wail,
A shanty town..."
Reggae muzika je direktni dokaz da smo svi mi dosli iz Afrike. Ne sa Kosova, nego iz Afrike. Ali i da smo svesnost konacno stekli tek kada su nam poslednji ostaci vode Sargasso mora poceli da hlade obraze uzavrele od hiljadugodisnjeg bunila, dok smo se polako budili na pescanim plazama karipskog arhipelaga. Iako jos uvek nisam stigao da iz prve ruke vidim Jamajku, zivot na ovom ovde ostrvu pruza i tu mogucnost da se moze imati najbolja moguca zamena. U to ne ubrajam Notting Hill karneval, iako ni on nije za bacanje. U to ubrajam setnju od Brixton Akademije do jedne picerije-udzerice, koju drzi jedan italijan (veliki navijac Intera iz Milana), a u koju se prolazi pored nekoliko radnjica sa svim i svacim, a izmedju ostalih i jedne prljave, zapustene prodavnice ploca u kojoj se ne putuje samo kroz vreme, nego se direktno penje unazad gore uz planetarnu pupcanu vrpcu.
Reggae je nemoguce autenticno doziveti. Ako ste belac, reggae ni ne treba pokusavati da se razume. Dovoljno ga je prihvatiti i pustiti u usi, srce i dusu. Vrhunski je uzitak otici u jedan od obliznjih reggae pabova na nedeljni rucak, gde se uz jerk chicken, nut roast, shandy bitter ili rum punch, uziva u lenjom i prohladnom letnjem engleskom suncu, dok iz zvucnika odzvanja u isto vreme i uspavljujuci i osvezavajuci beat, koji se vec decenijama i stolecima valja na istim talasima atlantskog okeana.
Reggae nije (samo) Bob Marley, a nisu ni UB40 ili Eddy Grant. Reggae je milion poznatih i nepoznatih pesama, koje su stvorili autori za koje siri auditorijum uglavnom nije cuo. Ako se samo malo zagrebe ispod povrsine lako se pronalazi blago koje su reciklirali i imitirali mnogi (vrlo verovatno apsolutno svi), ali koje samo u svom izvornom, originalnom obliku bljesti punim sjajem.
Odavno sam prestao da imam iluziju da cu ikada ista stvarno nauciti o reggaeu, ma koliko albuma kupio, ma koliko reggae muzicara i umetnika upoznao. Jedino sto preostaje je totalno prepustanje, kao i kontinualno, uporno, i bez imalo stida i srama, ponavljanje jednog te istog pitanja lokalnom rasta DJ-u kada vazduh polunatkrivene baste opet zatreperi nekim stranim, a u isto vreme tako prepoznatiljivim tonovima... " Scuse me, mate, who's singing this?".
Ritam koji u isto vreme izrazava i radost i tugu. Ritam koji bukvalno ide unatraske, u kome bubanj i bas sviraju melodiju, a solo gitara grebajuci udara ritam, u kome pesma govori sustinu, izgovara istinu koja je tako elegantno tacnija i prepoznatljivija od svih istina koje nam serviraju placeni spasitelji dusa, kako iz redova surovo-zajedljivog i beskrupuloznog establishmenta, tako i iz kvazi-revolucionarne-kvazi intelektualne 'mislece' nazovi opozicije ciji je jedini interes da se docepa koje mrvice vise... Ritam koji je iz milimetarskog dometa okovanih robova uspeo da se oslobodi i prosiri od zlatne obale Gane, preko shanty town-a Jamajke, do sebicnog gena koji nam je pramajka ostavila u amanet.
Reggae je prirodni pacemaker za srce svakog coveka koji ima smelosti da sebe smatra ljudskim bicem.
Novac dolazi i odlazi, a ja...