Evo dragi gledaoci, spremamo se, neckamo se, da li da rehabilitujemo cica Drazu. Znam, ako se zgrozimo onda smo komunisti, ako se ne slazemo onda smo izdajnici, ako se protivimo onda smo nepatriote, ako ne podrzavamo onda smo protiv nacionalnog pomirenja.
Ali, o cemu se tu u stvari radi. Imali smo problem. U Srbiji nije postojao niti jedan jedini disident. (Hm, Djilas, mozda, ali ni on nije pravi Srbin na kraju...) Nije postojao istinski protivnik sistema. Niko se poznat u Srbiji nije patio od komunizma. Svako ko je bio neko "ime i prezime" uzivao je vise nego lagodne pogodnosti sistema, bilo da se vozikao ladjama, bilo da je cenzurisao i sundirao stripove, bilo da je pisao 'kriticke' romane, bilo da je bivao izbacen sa fakulteta na institut da ne radi nista ali za solidnu platu, bilo da ga je prerano penzionisalo, bilo da je imao sve pogodnosti oficirovanja u Je-Ne-A, bilo da se po sluzbenoj duznosti svalerao sa suprugama funkcionera, bilo da je sedeo u istarskim kaficima i iscrtavao po mapi SFRJ put od Beograda do Rovinja ali samo po srpskim selima, bilo da je isao od izdavaca do izdavaca po beogradskim kafanama i 'ubedjivao' ljude koga da stampaju koga ne, bilo da je krao rukopise za drzavnu bezbednost, bilo da je pravio piramidalne banke (ne, ne mislim na Dafinu i Jezdu), bilo da je igrao tenis sa spanskim borcima prepodne, a poslepodne ih pljuvao po Ma..., bilo da je kao dobijao nasledstvo iz inostranstva a u stvari prao drzavne pare preko svajcarskih banaka, bilo da... I to sve pre nego sto se Sloba pojavio i ozvanicio pljacku kao drzavnu politiku i nacionalni interes.
E sad, kakve sad to sve ima veze sa cica Drazom? Pa ima utoliko sto nismo bili sposobni ni disidentni da budemo. Niko nije hteo da hladi guzicu pod Titom kad su mogla tako lepo da se hlade jaj(c)a, pa smo morali iz naftalina da vadimo jednog najblaze receno nesposobnjakovica, a preciznije receno saucesnika i saradnika, da ga kao rehabilitujemo, koji ne da nije ni zasluzio rehabilitaciju, vec bi njegova rehabilitacija bila vrlo, vrlo pogresna. Ali nesposobnost kao drzavna vrednost se nastavlja, ne valja da jedino mi ostanemo poslednji, a da nemamo nikome da se izvinemo zbog komunizma. Mislim od ovih nasih.
Draza Mihailovic je jedna u sustini tragicna figura. Tako tipican primerak "naseg" coveka, tj. onoga cega smo koliko toliko u Jugoslaviji krenuli da se oslobadjamo, a sto smo na tako velika vrata vratili krajem osamdesetih. Vratili smo, i sad ne da se kajemo, nego tvrdoglavo idemo do neslucenih visina sunovrata samo da ne bi priznali da smo pogresili, da smo bili u krivu, da nam je procena bila losa i nepromisljena. Mihailovic je tipican primer kako mi (jos uvek) ne shvatamo kako odsustvo akcije takodje ima cenu (narocito ako su posledice katastrofalne) isto kao i aktivna rabota, i da je naknadna pamet najgora pamet.
U istorijskom trenutku i istorijskoj situaciji u kojoj se '41 nasao, Mihailovic je imao jedan relativno prost izbor, da odluci sta je u datom trenutku veca opasnost: fasizam ili komunizam. Izabrao je krivo, i za taj svoj pogresan izbor je platio veliku, ali fer istorijsku cenu. U trenutku kada su Cercil i Ruzvelt zajedno sa Staljinom (a svi znamo ko je bio Staljin, da se ne rasplinjavamo bespotrebno) orkestrirali monumentalnu ratnu masineriju i borbu protiv Hitlera (ne iz ljubavi, niti ideologije, nego iz zivotne neophodnosti, zbog pukog bioloskog opstanka) Draza odlucuje da nece sa partizanima, da nece ni protiv Nemaca, da ce da saceka (sto je automatski podrazumevalo najmanje detant sa okupatorom) da se stvari malo srede racunajuci da ce ga (nesumnjiva) ideoloska bliskost anglosaksonskim silama, kao i cinjenica da su prestolonaslednik i vlada vec u Londonu, svrstati u istorijske pobednike kada za to dodje vreme. Prevideo je tri stvari: prvo da su se njegove jedinice aktivno ukljucile u nagradnu igru 'koljem po kucama' koju su hrvatski umobolnici vec uveliko bili poceli, drugo da niko ne moze da bude veci katolik od pape i da kad vec Cercil saradjuje sa crvenim djavolom (koji je uz to tek bio promenio plocu), sta jedan djeneralcic tamo na Balkanu izvodi (drugim recima izdaja saveznika. Izdaja by default, ali izdaja nevertheless), i trece da ko sedi na dve stolice taj obicno propadne kroz rupu, jer racuna nas Draza, Hitler ce da sredi Staljina, Cercil ce da sredi Hitlera, a u Srbiji cu ja da pokupim kajmak.
E sad, kajmakom se jeste bavio neko vreme, ali mu nije padalo napamet da se upusta u ono u sta je morao da zakoraci. Nije mu padalo napamet da se masovno ukljuci u borbu protiv okupatora, nije mu padalo napamet da osudi ili zaustavi pokolj muslimana po istocnoj Bosni, ostao je i mentalno i fizicki zablokiran i paralisan u jednom nepostojecem i vremenskom i prostornom svetu, u jednoj svojoj fantaziji. Odigrao je relativno dobre karte katastrofalno lose i nije se slucajno nasao na gubitnickoj strani. On u Srbiji jeste i realni i sustinski gubitnik drugog svetskog rata. U trenucima kada mu se sudi u Beogradu, Titov pokret dobija maltene blanko cek para za uspostavljanje (komunisticke) vlasti od Cercila i Trumana (sto se kasnije nastavilo kroz marsalov plana za Yu), sto smo doduse vratili Zapadu '48 kroz istorijsko-kamatno "Ne", ali o tome se i radi. Tito je relativno lose karte odigrao istorijski maestralno. Ne treba mesati to sa tim sta je posle bilo. Nije Tito uzeo apsolutnu vlast jer je uklonio Drazu. Da se Drazi nije sudilo u Beogradu sudilo bi mu se u Nirnbergu, ali Draza nije bio sposoban ni da bezi, bilo sa Nemcima, bilo gdegod da bi bio tada van trenutnog domasaja...
Drazin pokret nije bio u svojoj srzi fasisticki (kako su posle zarad neke kvazi-bratstveno-jedinstvene ravnoteze istorijske citanke stavljale znak jednakosti izmedju njega i Pavelica), ali nije bio ni antifasisticki. Nije bio nista. A ne biti nista u prvoj polovini cetrdestih godina proslog veka nije postojalo kao opcija. Nije bilo moguce biti realno neutralan u realno okupiranoj zemlji. Kako su francuzi sudili Petenu, mi smo sudili Drazi. End of story. Zna se ko je pobedio. A pobedile su vrednosti koje su jos uvek na snazi u Evropi, a koje je Draza jednostavno odbio da podrzi u Srbiji tokom drugog svetskog rata. Proces rehabilitacije, kao i osude, je istorijske prirode, ne licne. I tu nema mesta raspravama "moj deda ovo, a moj deda ono". Ko misli da pojedinacne licne price imaju veze sa istorijskim odrednicama, ne razume o cemu se ovde raspravlja. Istorija uvek presudjuje u datom trenutku (iako smo pogresno uvek ucili drugacije, da istorija kao presudjuje posle vremenskog otklona, sto nije tacno), na osnovu posledica, a ne na osnovu namera, ili motiva. Zbog cega Draza nije, a gurkali su ga sa Zapada, pristao da pridruzi svoje odrede Titovim da se bori protiv fasizma, mozemo samo da nagadjamo: ideologija, sujeta, licna netrpeljivost, strah, kukavicluk, inat, moze biti bilo sta, totalno je irelevantno.
Ono sto je indikativno je da sudjenju, koje daleko od toga da je bilo fer u klasicnom sudsko-procesnom smislu, i egzekuciji sledi ne osuda od strane "demokratskog Zapada" koji je Draza tako 'voleo', nego pare za obnovu Jugoslavije, i ucvrscivanje Titove vlasti. Kao simbol (ali u stvari mnogo vise od toga) da je deljenje civilizacijskih vrednosti u jednom tako ekstremnom trenutku kao sto je zavrsetak drugog svetskog rata vaznije nego ideologija. Koju opciju bi svaki iole inteligentan covek (politicar, drzavnik) podrzao: nekoga ko ima kapaciteta da se suprotstavi narednom potencijalnom svetskoubilackom tiraninu, ili nekoga ko se sakrivao po zemunicama i odbijao da stane na crtu kada je to bilo neophodno?
Rehabilitacija Mihailovica bi znacila da Srbija daje signal da nije nacisto sama sa sobom da li deli evropske vrednosti ili ne, one koje su tako cvrsto utemeljene na rusevinama fasizma i nacizma '45. Na unutrasnjem planu rehabilitacija je samo jos jedan izraz samozadovoljavanja onih sto nisu organski mogli da podnesu to sto je Srbijom toliko dugo i tako apsolutisticki vladao jedan Hrvat, tasti austrougarski kaplar. Ti isti i dan danas (posle svega) baveci se kompletnim reprogramiranjem Titovog doba, ne shvataju da je taj suludi pokusaj bukvalne izmene realno-proteklog vremena i orvelovske modifikacije proslosti direktno na ustrb buducnosti zemlje. Kao sto nisu primecivali kad je doticni umro pre 32 godine, kao sto nisu primetili niti kad je pao berlinski zid, tako i danas ne primecuju da se Evropa, kroz Evropsku Uniju pozicionira (pazite, samo pozicionira, sta ce biti sutra, to niko ne moze da garantuje sto posto) da i narednih 67-100 godina provede u miru, i stoga ponovo nisu u stanju da sagledaju posledice onoga sto sada rade. Ovaj (jos uvek potencijalni) gest rehabilitacije samo pokazuje da nikad nista ne naucimo iz sopstvenog iskustva. Uzaludno pokusavamo, uvek iznova i uvek uporno, da vracamo kofom unazad vodu vec proteklu ispod cuprije, apsolutno besvesni brodova koji pored nas prolaze, a uz to i ljuti sto niko drugi nece da nam se pridruzi u toj besuvisloj radnji. Cenu toga, kao i obicno, placamo svi mi koji pripadamo srpskom narodu, a ta cena ni za koga od nas nikad ne bude manja od preskupe...