Well behaved women do not make history
Različiti su putevi Gospodnji po kojima hodaju veliki umetnici. Pritom, neki od njih, u nastojanju da ne budu kao drugi, stalno traže i iznalaze nove načine izražavanja. Ta težnja ka novom i drukčijem u umetnosti vodi ka - izuzetnosti. S tim u vezi, danas govorim o jednoj izuzetnoj multimedijalnoj umetnici - Marini Abramović.
Marina je postigla najzapaženije svetske rezultate u umetnosti performansa. U njoj je priznata kao pionir i nesumnjivo jedan od najznačajnijih protagonista. Mnogi pouzdano tvrde da je ona u performansu dugo i nesporno - Numero uno.
Počela je sa slikarstvom, da bi ga zamenila umetničkom formom pod nazivom bodi art. To je podrazumevalo pokrete, mimiku, gest, bol. Ispitivala je granice svoje psiho-fizičke izdržljivosti. Insistirala je na iscrpljivanju tela, što će postati jedna od bitnih karakteristika njenog performansa. U performansu ona ispituje odnos izmedju sebe kao performera i publike, limite svog tela i mogućnosti svog duha.
Narodski rečeno, Marina je „naše gore list": rodjena je u Beogradu, od roditelja koji su bili poreklom iz Crne Gore; studirala je likovnu umetnost u Beogradu i Zagrebu; jedno vreme je radila i živela u Amsterdamu, da bi prešla u Njujork, u kome i sada živi.Ako podjemo od onog gogenovskog „Odakle smo došli, ko smo i kuda idemo" (D'où venons nous? Que sommes-nous? Où allons-nous?), naročito po pitanju koliko je situacija porodice iz koje je Marina potekla uticala na njen razvoj, citiraću ona što je ona u jednom intervjuu rekla:
"Ja sam proizvod svih kontradikcija mojih roditelja. Otac je bio nacionalni heroj, od njega sam nasledila sve što je herojsko, da ideš do kraja... Od majke, koja je bila major armije - kontrolu, preciznost, urednost u komunikaciji... Spiritualni element nasledila sam od bake, koja je provela ceo život u crkvi. Brat njenog muža proglašen je svecem - patrijarh Varnava. Sećam se, kada sam imala šest godina, išla sam u crkvu sa njom, sela na stolicu i rešila da popijem svu svetu vodu, jer sam mislila da ću tako postati svetac, a samo sam dobila proliv. Roditelji su dolazili samo na rodjendan i za slavu, krišom. Oni su se upoznali u ratu, a posle njega ispoljila su se dva potpuna različita socijalna bekgraunda. Otac je bio iz siromašne porodice iz Crne Gore, majka iz gradjanske. Majka je išla u operu, a otac voleo da peče prase i sedi u kuhinji na podu sa partizanima. Razveli su se užasno dramatično, majka je postala još stroža. Kada sam imala 12 godina, kupila sam oko 250 kutija imalina za cipele najgoreg, najjeftinijeg, braon, i premazala svoju sobu - sve zidove, vrata, prozore - užasno, kao da si stavio govna. Majka je ušla, vrisnula i zatvorila vrata. To je bio važan trenutak mog života. Napravila sam svoju teritoriju, htela sam na taj način da odbranim svoju privatnost i ličnost... Sloboda mi je bila važna oduvek. I ljubav. Majka me nikada nije ni poljubila, ni zagrlila, navodno da me ne bi razmazila. Taj nedostatak ljubavi me je zauvek oštetio i to sam pokušala da pokažem kroz rad. Performans mi je bio jedan vid oslobadjanja. Sve što nisam smela da uradim u životu, uradila sam u performansu. Ali sve samo do deset sati uveče, sve dok nisam pobegla u 30. godini. Majka je posle toga otišla u policiju. Pitali su je: "Pa koliko godina ima vaša ćerka?" rekla je: "Trideset". Poslali su je kući... Kada sam došla u Holandiju, odjednom moj život više nije imao smisla, jer je to bilo suprotno mom shvatanju umetnosti.... Holandiju zovem temporary forever. Ona je mesto gde proizvodim radove, ali nije stimulativna, velika sloboda mi smeta. ...Najlepši period mog zivota bilo je pet godina koje smo Ulaj (Ulay) (link) i ja proveli kao nomadi u autu. Bilo je perioda kada nismo imali šta da jedemo, muzli smo krave i koze uzput. Kada me je napustio covek koga sam volela, jedini nacin da se oslobodim bola ponovo je bilo to da ga postavim na scenu. Počela sam da igram sopstveni život u pozoristu u Rimu, pred 25 ljudi. Onda sam se odrekla prava veta na scene u "Biografiji", predala svoj ego i ponovo sam se oslobodila. Više nisam bila odgovorna za sebe".
Ovom prilikom posebno želim ukazati na značaj prošlogodišnjeg Marininog svojevrsnog hepeninga u velikom njujorškom Muzeju moderne umetnosti (MOMA), pod nazivom "Umetnik je prisutan" (The Artist is present). Mnogi svetski mediji beležili su da je taj maratonski hepening potvrdio Marinu kao kraljicu svetske performerske umetnosti. U tom svojstvu, ona je ponovo definisla parametre umetnosti performansa.Naime, to je bio još jedan u nizu njenih velikih performansa, u kome je Marina, svakako sa dozom ekscentričnosti, koristila svoje telo kao subjekt, objekt i medijum, ispitujući fizičke i mentalne limite svog bića, svoju volju i radnu disciplinu. Ujedno, sa ovim izuzetnim dogadjajem, uz podršku MOMA, Marina je na pravi način potvrdila mesto koje performans umetnost zauzima u sadašnjem shvatanju umetnosti uopšte.
Zapravo, u pitanju je bila retrospektiva, koja je predstavljala presedan za MOMA, zato što kombinuje pristup umetnosti performansa kao dogadjanja uživo, sa tradicionalnim istorijskim prikazom sveukupnog opusa umetnice.U nameri da uništi iluziju vremena, kako je sama izjavila, ona je sedela, nepokretno i ćuteći, na drvenoj stolici u velikom atrijumu MOMA, sedam sati dnevno, i tako 75 dana (tačnije 736 sati i 30 minuta), kojom prilikom je nepomično gledala u - 1564 para očiju!
Svako ko je poželeo da sedne preko puta nje, da je posmatra i gleda u oči, ćuteći i bez kretanja, mogao je ostati koliko je želeo, ili se vraćati više puta. Tako su neki sedeli samo par minuta, drugi po ceo dan, pa bi čak došli opet sutradan. Neki su bili potpuno mirni dok ih je Marina netremice posmatrala, te su joj uzvraćali na isti način. Neki su se smejali, drugi plakali . Naime, izmenjivali su se dramatični trenuci s trenucima dosade i izgubljenosti. Marina je nastavljala da nepomično sedi i onda kada u stolici preko puta nje nije bilo nikoga, mada se to retko dešavalo.
Dugo sedeti mirno na drvenoj stolici, bez naslona za laktove, bilo je svakako naporno, pa i bolno (ramena utrnu, zadnjica zaboli, ruke i noge počnu oticati, javi se bol u kičmi), što izdržava samo onaj koji je prišao sa punom posvećenošću onome što radi, kao i čvrstom disciplinom."Svakome ko je seo ispred mene pokušala sam pružiti nekontrolisanu ljubav. Potpuno sam se koncentrisala na svakoga pojedinačno. U toj koncentraciji sve oko nas nestaje i jedino što ostaje jeste taj naš medjusobni pogled. Naime, ja sam time pomagala tim ljudima da gledaju u sebe", rekla je Marina. Dodala je: "Ljudima dajem šansu da jednostavno sede u ćutanju i živo komuniciraju sa mnom, ali bez reči. Mada je izgledalo da ja ništa ne radim, za posetioce je to bila vrsta religioznog iskustva. Umetnost je izgubila tu moć, ali za jedno vreme MOMA je ličio na Lurd (Lourdes)".
Taj njen performans je njujorškom muzeju doneo najrekordniju posetu - preko 850.000 posetilaca, od kojih su neki provodili po celu noć čekajući u redu da bi seli peko puta Marine i doživeli "seansu oči u oči" sa njom. A kako je pevao Frenk Sinatra u pesmi "New York, New York", ko može tako nešto da postigne u Njujorku, može postići i drugde (And if I can make it there, I'm gonna make it anywhere).
Sve posetioce koji su seli preko puta Marine zabeležio je kamerom fotograf Marko Aneli. Zatim je objavljena knjiga s najsnažnijim portretima snimljenim na izložbi.Samo jednom, Marina je emocionalno prekršila svoju nepomičnost i preko stola pružila, sa ljubavlju, ruke Ulaju, svom bivšem višegodišnjem partneru, koji ih je prihvatio sa blaženim osmehom u očima. Ulaj, važan čovek u njenom životu, došao je da joj pruži podršku kako bi istrajala do kraja u svom naumu. Mediji su zabeležili da je to bio neponovljivi trenutak kada se život prepleće sa umetnošću. Poslavši joj poljubac, Ulaj je onda ustao i otišao.
(Marina je svoju Imponderabiliju, izvedenu 1977. godine, zajedno sa Ulajom, obnovila 2010. godine - dvoje performera, potpuno goli, stoje na prolazu otvorenih uskih vrata, tako da se prolaznici moraju stisnuti izmedju njih da bi mogli proći).Medju posetiocima bilo je i poznatih ličnosti (Šeron Stone, Izabela Roselini, Bjork, Džejms Franko, Kristijana Amanpur i drugi.
Ima, naravno, i onih koji Marinu Abramović danas smatraju jednom od nekoliko najkontraverznijih umetnika 20. veka.
Da li je Marina Abramović zadovoljna postignutim u umetnosti performansa? Prateći Marinin rad, mislim da bi odgovor mogao biti: da i ne. Pritom imam u vidu da kod većine izuzetnih umetnika često imamo situaciju da, kad završe jedno delo, ono što su dobili, ma koliko izuzetno bilo, ne može da bude ono za čim su tragali. To tera na nova traganja, na ulaženja u nove izazove, što je dokaz njihove veličine. Jer izuzetan umetnik nikada ne može biti potpuno siguran da ne pravi grešku. Ako je siguran, nije izuzetan.
Mada je uveliko prešla Danteovsku polovicu životnog puta (nel mezzo del cammin), Marina lepo izgleda, bar dvadesetak godina mladje. I pored toga, ona sada radi na velikom autobiografskom projektu pod nazivom „Život i smrt Marine Abramović" (The life and death of Marina Abramović), zajedno sa velikim rediteljem Robertom Vilsonom i još nekim umetnicima, čija premijera treba da bude u julu, u Mančesteru.O Marini će se još govoriti i pisati. Ona to zaslužuje.