Nedelja, nešto iza podne. Mali restoran na jednom od sporednih trgova u Bolonji.
Ona je prva prišla kelneru i pitala za sto. Seli su do nas.
Znam nekoliko takvih žena. Nisu lepotice, ali su veoma lepe. Odišu nekom unutrašnjom smirenošću. Svesne su sebe, znaju i koliko su lepe i koliko nisu. Lebde iznad ostalih. Blagost im se ocrtava licem. Uvek ležerno nasmejane. Očuvane, negovane, sređene. Uvek sa merom, uvek pribrane, uvek sa nekom ogradom koja postoji oko njih. Bez da išta kažu, znaš da sa njima treba fino i uljudno.
On visok, skladan, lep čovek. Model muškarca u najboljim godinama.
Oboje su model ljudi koji dišu punim plućima, koji vladaju svojim životima.
Videlo se da su specifičan par. Ili su od skoro u vezi, pa se tek istražuju; ili su pobegli od svojih života na kratko. Ne grle se, ne drže za ruke, čak ni ne dodiruju. A vidi se da između njih struji neverovatna energija.
Eh, kakva je bila noć i jutro koje se upravo završilo.