Milan Nikolić
Ljudi aplaudirajte, budite ponosni na svoju državu, verujte njenim institucijama, uzdajte se u poredak pod budnim okom Pravde, ostavljajte Ceci darove na vratima, bodrite je da radi na novim pesmama tokom trajanja pritvora, čistite teren po Ušću spremajući se za momenat kada će ponovo izaći pred vas i poručiti vam: "Ajmo Beograde, 'ajmo Srbijo! Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine!" U međuvremenu, vežbajte priznavanje, olakšavajte sopstvenu dušu i cenkajte se.
Vreme otužnih refrena ne prolazi. Posebno onih koji trijumfalno opevaju nepobedivost i nadmoć nad sudbinom. Država je za njih sitan zalogaj. Obična silikonska tvorevina kao Cecine grudi među kojima je i nestala. Pokazalo se to i večeras u Insajderu povodom slučaja Svetlane Ražnatović, njene sestre, nekakvih miliona, utaja, zloupotreba i tobožnjih institucija tobožnje države. Ali ne bih da "vraćam" gospođu, v.d predsednicu Apelacionog suda, Radmilu Dragičević Dičić, kao ni nekadašnjeg, po sopstvenom priznanju, studenta generacije na Pravnom fakultetu, Tomu Zorića, u te "tužne devedesete". Bila bi greota. Te godine su davna prošlost i nemaju apsolutno nikakve veze sa optužbom protiv Ražnatovićeve i ishodom iste. Osim u jednom. U kontinuiranom odsustvu Države i permanentnom prisustvu njene kvazi forme preko njenih kvazi institucija sa njenom heterom preobučenom u nedodirljivu Pravdu. Kao da ova presuda nije verifikacija kontinuiteta sa tim istim mrakom. Tuga je, takođe, konstanta.
Ali, ako to ne primećuje nekadašnji student prava sa prosekom 9, 999 koji, eto, zlim slučajem, "nije ništa znao o pritiscima na Sud" o kojima je, pre šest meseci govorila Ministarka pravde, Snežana Malović, kao ni gospođa, preosetljiva na "godine tuge i mraka" nasuprot sadašnjem blistavom vremenu reformisanog sudstva, čiju evoluciju ka nepotkupljivosti "nikako ne bi trebalo čitati preko pojedinačnih slučajeva poput ovog sa Ražnatovićevom" - nama ostaje samo da svedočimo o jednom, neverovatnom, vulgarnom i bezobzirnom ruganju narodu. Svašta se tu moglo čuti, ali pitanje je šta ostaje iza toga? Ono što smo oduvek znali.Svetana Ražnatović je elita u ovoj zemlji. Mučenica nad mučenicama, žrtva okolnosti i nemile sudbine od koje je "ipak jača", majka, gotovo filmska heroina, progonjena, targetirana, patriotkinja...i kao takva, doslovno nacionalna vrednost, ona je prvilegovana, superiorna, nedodirljiva. Štaviše, dovoljno je to, a utisak je da je deo gostiju na čelu sa gospođom iz Apelacionog na tome posebno insistirao, što je zadovoljena ta nekakva, poetska pravda. Po prvi put smo čuli priznanje. Žena o čijoj umešanosti u kriminal nemaju dileme ni njeni die hard sledbenici priznala je da je varala i krala. Amin. Radmila Dragičević Dičić se usudila čak da govori i o etičkoj, moralnoj dimenziji ove bedne lakrdije. I da sve to, bezuspešno, grcajući i sve nešto u maniru "nisam čula", "nije naša dužnost", "saznala sam iz medija", gotovo sinhronizovno sa talasima rumenila na licu Tome Zorića - uvalja u pravnu terminologiju verujući da će tako besmislene fraze načiniti argumentima. Nije nedostajalo ni grlenog pljuvanja po licu tog istog naroda, budući da je, po njenom mišljenu, nezadovoljstvo presudom posledica nedovoljne edukacije. Neznanja. Možda čak i nesenzibilisanosti za hirovitu, ali ipak nepogrešivu pravdu.
Apsurdnih momenata nije manjkalo. Na prvom mestu činjenica da se optužena sve vreme "vodila" kao osoba koja nije sklona kriminalu. Sve što joj se decenijama stavljalo na teret je tobože na nivou kuloara, nagađanja, nije utvrđeno, nije dokazano. Pa, kako pored vas takvih da se dokaže i utvrdi? Da ne pominjem one pre vas, koji su osim razumevanja za Cecin vapaj za pravdom, imali razumevanja i za njenu muziku, kulturni model i estetiku koje reprezentuje, za nasleđe iz naših "tužnih godina", a njenih srećnih i berićetnih, punih pevanja, pucanja i utajenog poreza.
Sve u svemu, licemerje aktuelnih pravednika je možda i ogavnije, jer oprilike zvuči ovako - nama je gadno i neprihvatljivo sve što Ražnatovićeva predstavlja, ali to nema veze sa konkretnim slučajem, mi njoj smo pravedno sudimo, tačnije, pogađamo se. A vi koji insistirate na njenom "backgroundu" - unosite zbrku, podgrevate strasti i zamagljujete suštinu.
Potom, klimaks, vrhunska tačka poruge - olakšavajuće okolnosti za optuženu:
1.Nije osuđivana (koja država je trebalo da je osudi, ona koja ju je stvorila i omogućila da radi sve što radi?)
2.Korektno se držala tokom postupka (uredno prijavljena svaka tezga i lumperajka)
3.Majka dvoje dece (jedna od uloga na koju se pri izgrađivanju kulta Ražnatovićeve uz njen angažman u sopstvenom Fondu - najviše pucalo)
Rezime je jednostavan. Sudstvo je duboko odmaklo u procesu reformisanja. Slučaj Svetlane Ražnatović je uspešno, najuspešnije moguće rešen, jer bi, kako reče predstavnik Tužilaštva, regularno suđenje dugo trajalo, zahtevalo bi brojna saslušanja i ishod verovatno ne bi odgovarao ovom primeru veličanstvene algebre: uzmeš (zvanično) pet miliona eura, a vratiš jedan i po. I, pritom napuniš usahli budžet Republike Srbije. Bukvalno, častiš državu. I sada se neko usuđuje da zaziva Erinije? Bahato, priznajem. Ljudi aplaudirajte, budite ponosni na svoju državu, verujte njenim institucijama, uzdajte se u poredak pod budnim okom Pravde, ostavljajte Ceci darove na vratima, bodrite je da radi na novim pesmama tokom trajanja pritvora, čistite teren po Ušću spremjući se za momenat kada će ponovo izaći pred vas i poručiti vam: "Ajmo Beograde, 'ajmo Srbijo! Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine!"
U međuvremenu, vežbajte priznavanje, olakšavajte sopstvenu dušu i cenkajte se. Naučite da se godite. Ko kaže da nećete imati šansu? Pa, ovde nije reč o duplim aršinima za bogate i siromašne, moćne i nemoćne, za one koji imaju leđa i one koje ubija promaja? To su tužne priče iz tužnih, prošlih vremena. Koliko puta je potrebno podsećati vas da je to sada već daleka prošlost? Ko ne razume, neka se edukuje!