Društvo| Kultura| Mediji| Planeta| Životni stil

Vreme izigranih igrača

nikolic777 RSS / 29.05.2012. u 10:13

Milan Nikolić

Došao sam kod profesora Ratka Božovića da razgovaramo o njegovim novim knjigama. Ima ih dve. I jedna i druga su zbornici. Prva, Šapa u ruci, donosi priče profesorovih savremenika, kolega, prijatelja, bliskih ljudi koji su opisivali odnose sa svojim najvernijim prijateljima – psima. Druga, Moje simpatije, zapravo je profesorov zapis o ličnostima koje su prolazile kroz njegov život ostavljajući upečatljiv trag za sobom. Motiva više nego dovoljno, da nas usmere ka velikim dilemama vremena, da večitu ljudsku dramu problematizuju u aktuelnim okolnostima, u dominantnom kontekstu koji je nemoguće prevazići.

27290_ratko-bozovic-blic_f.jpg?ver=1270485740 

 

Kolege me često pitaju zašto sam toliko zapeo sa tim psima, ovo je već četvrta knjiga na tu temu. Ne znam kako da vam objasnim ali mene je odnos čoveka i psa fascinantan, tema neposredne spoznaje i metafizička tema. Pogled psa koji posmatra čoveka doživljavam kao metafizičku provokaciju. Neodgonetljivu, u stalnoj upitnosti. Kroz knjigu „Šapa u ruci“, koja je zapravo zbornik priča koje su o svojim psima ispričali moji savremenici, vraćam se tom odnosu. Da li se kroz odnos prema psu može sagledati odnos prema drugosti uopšte i odnos prema prirodi.

Pas u mojim pričama je metafora za komunikaciju, neposrednu, spontanu, neuslovljenu. Komunikaciju sa samom prirodom. Zbog toga su mi kučkari bliži od onih koji ne vole pse ili im njihovo prisustvo smeta jer mislim da su donekle ipak umakli aktuelnom civilizacijskom postvarenju. Zašto? Odgovor je jednostavan. Odnos čoveka i psa je pitanje uzajmnosti, pitanje igre i neposrednosti. Stvarati od psa robota, roba ili igračku, takođe je nesporazum. I u tom slučaju, reč je o nerazumevanju psa kao drugosti. Naprotiv, trebalo bi mu dopustiti da bude izraz svoje vrste, a ne nešto što će od njega napraviti čovek. Ljudska ruka je svugde prisutna. Sve što je rđavo u ponašanju pasa potiče od čoveka. Pas nije agresivan ukoliko ga čovek ne načini takvim. Usudio bih se da kažem, ukoliko to nije suviše resko ili grubo, da su ljudi ponekad skloni da pse doživljavaju kao kompenzaciju za nešto što su u životu propustili, za neostvarene šanse ili lošu komunikaciju sa ljudima. I tu je posredi nesporazum. Često smo u prilici da slušamo kučkare koji govore o tome kako su spasli život svom pratiocu, kako su mu potrebni. Ali, ko je kome zaista potreban? Vraćam se na suštinu, a suština je u uzajamnosti.

Svim mojim sagovornicima zajednička je velika ljubav prema ljubimcima koji su doslovno deo njihovog života. Svakodnevlja. Pas je biće koje razbija monotoniju, dosadu, hladnoću komunikacije. Teško je govoriti o ljubavi, veselosti, neposrednosti životinje jer uvek zalazite u antropološke kategorije, ali je nesporno da se iz toga odnosa može shvatiti mnogo toga o jednoj superiornojljubavi, ali i o njenoj suprotnosti koju oličava  egocentrizam savremenog čoveka.

Interesantna je ta distinkcija koju ste uspostavili a koja se tiče prirodnog i neposrednog nasuprot civilizacijski postvarenom. Jasno je da je neposrednost zbrisana u aktuelnoj kulturi očaravanja. Taj drugi, na kojem insistirate, sada je interesantan samo kao objekat samopotvrde nekog „ja“ koje ga bira ili slučajno nailazi na njega, dakle kao potencijalno očarani. Na tome se interesovanje završava. Da li je vek sujete dosegao svoj zenit?

Vidite da čak i benigna narcisoidnost lako prelazi u samoopsednutost a samim tim i destrukciju. Osnovno pitanje je u kojoj je meri narcisoidnost prihvatljiva. U našem vremenu sampotvrđivanje postaje lišeno bilo čega vrednosnog, bilo čega što će se, kao osnova, kapitalizovati u nešto više, nešto što nadilazi uski interes individue. To je momenat rađanja baroknog ega. Onog koji čoveka pretvara u igračku. U izigranog igrača. Vrlo opasan ples. Barokna situacija je početak kraja.

536125_10150863943608952_687343951_9899861_843815115_n.jpg 

S druge strane toliko ste pisali o dokolici kao kreativnom vremenu, trenutku lucidnosti. Imate li utisak je dokolica takođe potrošena, čovek je u permanentnoj potrazi sa sadržajima izvan sebe samog ali opet dosledan u uspostavljanju najpovršnijeg odnosa prema onome što pronađe?

Dokolica je moja večita preokupacija. Ako ima ikakve doslednosti u onome što sam tokom karijere radio, to je ta tema. Dokolicu sam prihvatio kao temeljnu vrednost filozofije kulture od iskona do danas. To je vreme tvorenja, unutrašnjeg stvaranja.

Nekada, u vreme komunizma i socijalizma, dokolica je predstavljala otklon od fetižizma rada. Način da se utekne ideologiji. U eposi kada je su sve vrednosti bile utemeljene na toj ideji, dokolicu sam, kao pojam, uvodio sa margine, na mala vrata. Danas je situacija obrnuta. Imamo čoveka zaglavljenog u sopstvenom slobodnom vremenu koje je postalo vreme brzine i potrošnje. Sasvim u suprotnosti sa dokolicom koja je stanje mira, tišine, usredsređenosti. Vreme za dokolicu potrošeno je na borbu za zadovoljavanje proklamovanih standarda koje je iznedrilo moderno vreme i globalno društvo. Čovek potrošačkog društva nije slobodan, kao što to nije bio ni čovek ideologije.

Dakle, homo ludens, u takvim okolnostima mora biti autsajder?

Naravno, kao takav, on mora biti u sukobu sa vladavinom tehničkog uma i neoliberalne koncepcije kapitalizma. Previše su snažni ti civilizacijski vetrovi da bi on uspeo da bude ono što mu lične mogućnosti dozvoljavaju. Čovek dokolice je čovek u teskobi. Frojdovski, on oseća nelagodu u kulturi. Teskobu je nekada činila ideologija jednakosti, danas je to ideologija tržišta. Dakle, to “homo” je lišeno stvaralačke, ljudske složenosti. Oduzeti su nam mit, strast i san. Mit koji nije samo nasleđe, strast kao kreativna provokacija, san kao projekt budućnosti, kao ono Šekspirovo “mi ljudi smo sačinjeni od istih stvari od kojih se snovi čine”.

547597_10150863943883952_687343951_9899866_782196295_n.jpg 

Snovi vrede samo u elektronskoj formi.  Jedino u slučaju isplative ekranizacije postoji interes za privatnost, ugroženost, siromaštvo, pretrpljeno nasilje. Početkom dvehiljaditih smo u većini razgovora analizirali proživljeno vreme mraka. Danas, u skladu sa globalnim trendovima, nemoguće je uteći reflektorima.

Čovek je primećen tek kada mediji registruju njegovo prisustvo. Izvan toga on ne postoji. Naučnici u Engleskoj su sproveli istraživanje koje pokazuje da čovek posle četiri sata gledanja televizije gubi interes za komunikaciju sa okruženjem. Mediji su uspeli da postani postvareni posrednici između sveta i nas. Sudbina percepcije je u njihovim rukama. Svuda se samo gleda ali se ne vidi ništa. Vizuelna kultura je mnogolika, sveprisutna i agresivna. Gde je, uostalom, prostor čovekove samopotvrde izvan onoga što je medijska kultura?

U eri tzv.medijske demokratije i sam pojam slave je obesmišljen?

Da, na Olimpu se ne ostaje dugo. Brzo se smenjuju i bogovi i heroji jer je i tamo zavladala logika tržišta.

Vreme preopterećeno seksom i medijskom upotrebom seksa  je, paradoksalno, sasvim bestrasno.

Polje seksualnosti je u modernim vremenima ugroženo ne samo zbog sveprisutnosti i ogoljenosti seksa, već i zbog poništavanja metafizičke dimenzije erotskog, zbog toga što je čovek prestao da traga za sobom kroz ljubav i uzajamnost. Profana upotreba seksa je sasvim skrenula ka pornografskoj truleži koja postaje nova forma nasilja. Promena je u tome što objekt nije više samo žena, već i muškarac u istoj meri. Čak i kada se ide na neki bizarni oblik objektivne neočekivanosti i to je sasvim postvareno. Seks je, lišen drame ljudske neposrednosti, postao stvar, u njemu ima svega osim ljudi. Planeta je postala javna kuća kojoj su mediji srušili zidove.

536531_10150863943738952_687343951_9899863_1210136452_n.jpg 

Dugo nismo razgovarali. Vreme je da vas pitam za vaš utisak o rezimeu prve demokratske decenije u Srbiji.

Nisam naročiti optimista, mada optimizmu nije ni mesto u politici...

Ali je mnogo popularan taj optmizam poslednjih nekoliko godina.

Jeste, jeste, ali nema od toga ništa. Optimizam ovde ne stanuje. Svaki naš korak napred prate dva koraka nazad. To je jedina veština koju smo uspeli da razvijemo. Napredovanje u nazadovanju. Primećujete li čemu smo se sve vratili? Nije to samo stagnacija nego teška regresija. Siromaštvo, borba za elementarnu egzistenciju, degradirano školstvo, političku i bukvalnu nepismenost, bagaž prošlosti kojeg se nismo oslobodili.

Nedavno je Branka Prpa dala jedan intervju u kojem je govorila da je čovek, sveden na život od danas do sutra, zatvoren u toj dvadesetčetvoročasovnoj borbi za opstanak. Samim tim, njemu se sadašnjost čini kao trajno stanje što znači da nema nimalo mesta za bilo kakvu ideju o budućnosti.

Tako je. Ovde već duže vreme dominira čovek krize. On nema snagu da se samoodredi, nema interes da se odredi prema prošlosti kao ni imaginaciju da se odredi prema budućnosti. Čovek krize nije slobodan u onome što čini i u onome što bi želeo da čini. Želja za budućnošću je ubijena. Suviše je jak pritisak okolnosti da bi se razmišljalo na način slobodnih ljudi. Čovek isključivo razmišlja kako da umakne teskobi današnjeg dana, kako da ga savlada.

163536_10150863943848952_1005770537_n.jpg 

I to nas vraća i dokolici i igri, većini tema o kojima smo razgovarali. Završavamo sa vašom poslednjom knjigom „Moje simpatije“ u kojoj predstavljate savremenike koji su ostavili trag u vašem životu. Da li je ova knjiga zapravo potvrda da je važno ceniti ljude koji dolaze u naš život?

Povodom ove knjige pitao sam se, sasvim borhesovski, da li sam ja čovek iz knjiga koje pišem, organski ili tradicionalni intelektualac. Izgleda da se sve to u meni ispreplelo. Kada bih sebe sagledao kao kritičar, zaključio bih da sam birao i tradicionalne vrednosti i neke vrednosti koje nisu superiorne, ali i ljude koji liče meni samom. Ova knjiga me pomalo odaje. Broj mojih simpatija je znatno širi od ovog kruga, ali biće vremena da ga dopunim.

Uvek ste, sećam se emisija koje smo radili početkom dvehiljaditih, držali do toga kako izgledate i kako vas kamera vidi. Sujeta je bila bitna tema ovog razgovora. Kako se vaša drži?

Sve je pomalo u slabljenju. Samo sujeta nikada. (Smeh) Čovekov unutrašnji svet jeste određujući ali ja držim da je važna i spoljašnjost. To je jedan od razloga što je branim i brinem o njoj. Dragi moj Milane, sve to može biti i iluzija...

546264_10150863943688952_982766268_n.jpg 

 

 522343_10150863988058952_687343951_9899933_1700804228_n.jpg



Komentari (16)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

margos margos 11:28 29.05.2012

Baš ti hvala! :)

Odavno volim ovog čoveka jer u meni probudi slaganje, razmišljanje i uvek me nečemu nauči.
nikolic777 nikolic777 11:32 29.05.2012

Re: Baš ti hvala! :)

uvek M.

drago mi je da delimo misljenje o profesoru
maksa83 maksa83 11:34 29.05.2012

najveći pas na svetu

se plaši čivava, i vode.

Meni je cela priča o njemu mnogo simpa. :)

George the Great Dane
nikolic777 nikolic777 11:38 29.05.2012

Re: najveći pas na svetu

maksa83
se plaši čivava, i vode.

Meni je cela priča o njemu mnogo simpa. :)

George the Great Dane


neverovatna prica
angie01 angie01 15:25 29.05.2012

Re: najveći pas na svetu

eto i jedan lep intervju van glupih klisea!
nikolic777 nikolic777 15:31 29.05.2012

Re: najveći pas na svetu

eto i jedan lep intervju van glupih klisea!


hvala Angie
docsumann docsumann 05:08 30.05.2012

Re: najveći pas na svetu

Meni je cela priča o njemu mnogo simpa. :)




inače, koliko znam najveći (najkrupniji) pas ikad je bio engleski mastif po imenu Zorba, 156 kg

ovo je njegova "maketa" u prirodnoj veličini

dusanovaiivanovamama dusanovaiivanovamama 20:01 29.05.2012

preporuka Milane

Vidite da čak i benigna narcisoidnost lako prelazi u samoopsednutost a samim tim i destrukciju.


I vidimo i osecamo na sopstvenoj kozi.

Odlican intervju




nikolic777 nikolic777 12:53 30.05.2012

Re: preporuka Milane


Odlican intervju


hvala
Rejlem Rejlem 21:28 29.05.2012

Preporuku sam stavio jos danas u toku dana

a sad samo da se javim.
Pozdrav Milane.
nikolic777 nikolic777 08:20 30.05.2012

Re: Preporuku sam stavio jos danas u toku dana


hvala Rejlem
drago mi je da ti se dopada intervju
hoochie coochie man hoochie coochie man 21:40 29.05.2012

prof Bozovic

Jedna od veoma retkih situacija kad pojacavam ton na TV je kad vidim da on govori.
nikolic777 nikolic777 08:22 30.05.2012

Re: prof Bozovic

hoochie coochie man
Jedna od veoma retkih situacija kad pojacavam ton na TV je kad vidim da on govori.


takodje HCM,
dvanaest godina radim u medijima, ovo je peti veliki intervju sa profesorom, i uvek je drugaciji od prethodnog
mariopan mariopan 17:12 30.05.2012

...

Još juče pročitala i preporučila, da se bar javim

natasavb natasavb 17:56 30.05.2012

Re: ...

mariopan
Još juče pročitala i preporučila, da se bar javim



I ja.
nikolic777 nikolic777 20:45 30.05.2012

Re: ...

kiss za drage blogerke

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana