danas sam videla tugu.
celu. neutešivu.
u pola suze, jer dan je i ljudi su...
i ne plače se tako,
i nisam imala da ponudim reč
samo zagrljaj
i pola suze
da se ogledamo
i razumemo
buni se u meni sve
sve baš sve
zašto već jednom ne naučimo da živimo?
zašto su nesporazumi
naša komunikacija?
šta nas sprečava da
se volimo lepše i razumemo bolje?
šta?
sujeta, moć, ono što smo skupili?
može li ljubav uzjahati metafiziku
i dovesti nas u red
i naterati nas da ćutimo sve više,
što se više volimo
pa da se lepo, kao što je i red
pretvorimo u tišinu.