Kako danas ipak NISMO operisali krajnike.
Daklem, trebalo je da Mudrica jutros operiše krajnike.
Nisam vam pričala o tome naprosto zato što volim da odradim šta treba - a za priču ima vremena i posle...
U petak je, zvanično, primeljen u bolnicu. Kažem zvanično, pošto se to svelo na vađenje krvi i ćaskanje sa anesteziologom u petak pre podne, a onda smo pušteni kući uz uputstvo da pazim da se ne zarazi nečim preko vikenda, i da se jutros (ponedeljak ujutro), pojavimo sabah zorom na odeljenju, posle čega, je li, idemo na operaciju.
Usput sam dobila i precizna uputstva o tome kad treba prestati sa unošenjem hrane i pića pred operaciju, kao i napomenu da će mu, još jedno, izvaditi krv u ponedeljak ujutro.
Stižemo, kako nam je naloženo, u bolnicu zajedno sa vampirima i ostalim noćovidim stvorenjima, i pridružujemo se gomilici neispavanih mama i gladne dečice koja je tu iz sličnih razloga.
Posle jedno sat i po dreždanja, konačno pronalaze u kojoj ćemo sobi da ležimo, pa odlazimo da se dete smesti.
Sledi uobičajeno - presvlačenje u pidžamu, vađenje krvi i čekanje...
I tako, sedimo, čekamo, u međuvremenu mu za ruku lepe flaster na kom je hemijskom ispisano njegovo ime, pa nastavljamo da čekamo.
Negde, oko pola 11 konačno se pojavljuje sestrica sa špricem punim nečeg žutog (sirup, kažu), što je on, onako žedan, halapljivo progutao (iako, sudeći po grimasama to i nema neki prijatan ukus). I, tako, dete polako odlazi u Morfejevo carstvo, a meni i još jedno mami čije čedo je već na operaciji, sestra savetuje da iskoristimo tih pola sata-sat da odemo po sladoled i ako nam još nešto treba. Mudricu će, ionako, za koji minut da odvezu u salu.
Poslušno izlazimo iz sobe i bolnice, napete ali i srećne što nam se, konačno, ukazala prilika da se posvetimo svojim lošim navikama u obliku duvanskih štapića.
Kratak trk do samoposluge, još po jedna cigara, i žurimo nazad.
Sve u svemu - odsustvovale smo maksimalno 20 minuta.
Na ulasku u odeljene dočekuje nas ista ona sestra s pitanjem „Pa gde ste do sad?"
Nimalo prijatan doček - naročito ako, naivno, smatrate da vam je dete upravo na operaciji (koliko god rutinska da je).
„Vi, majka, odmah da se javite doktoru!"
Doca, (inače mnogo sipmatičan - časna reč), dočekuje me s zabrinutom facom i rečenicom „Ne valja, majko, ne valja..."
Sreća i Bog da sam iskusna mama koja ne pada lako u paniku.
Šta je bilo?
„Skinuli smo ga sa programa - nećemo ga operisati!"
Potpuna konfuzija.
S jedne strane, laknulo mi što je „ne valja", samo skidanje sa programa, s druge strane, nov napad zabrinutosti - šta je to toliko loše da se dete skine s programa pošto su već počeli sa uvođenjem u anesteziju?
Ispostavilo se da nisu zadovoljni njegovim faktorima koagulacije.
Svi do jednog su na donjoj granici, a trombociti su i ispod nje.
A pošto je Mudrica već poveliki, a vađenje krajnika je, kako naš Doca kaže „Vrlo krvava operacija", odlučeno je, u poslednjem trenutku, da nas upute na dodatne analize u Zavod za transfuziju i na VMA, pa kad to obavimo, možemo da se vratimo i ubaciće ga za operaciju u prvom sledećem slobodnom terminu.
Da se ne rizikuje.
I tako, tokom popodneva, mi se vratismo kući, neoperisani.
A usput sam, čekajući da se dete probudi, načula na odeljenju da su prošle nedelje imali dete koje je jako krvarilo tokom operacije krajnika, pa su sad, kanda, uveli mere dodatnog opreza.
I zašto sve ovo pišem?
Ma ne ljutim se što moram da radim dodatne analize, i ja sam pristalica „Better Safe Than Sorry", al' mogli su baš to da primete još u petak. Bar bih se jutros naspavala.