Ovih dana, temperatura visoka, pritisak povišen, lišće prestalo da opada. Svima su nam se vratile boje života, koje su trenutno nestale sa hladnim vremenom i zatvaranjem u kuće, koje obično nude malo Facebook-a, malo rialiti specijala. Slušam o čemu ljudi pričaju, šta misle, kada stignu to da rade.
- Izvini, jesi li čuo da se ovaj izvinio, onaj je snimio film da bi se izvinio, a onaj treći, eno ga, nosi poruku izvinjenja?
Gledao sam dokumentarac o Divcu i Draženu „Once Brothers“, par dana posle premijere na ESPN-u. Gledao, pa posle, dugo u noć sedeo na stolici, razmišljao, osećao neku teskobu, koju nisam mogao da definišem, niti da zaspim. Prvo sam pomislio: „Ok, ovo sam sve znao i video“. Samo su mi falile ove površne post-storije Divca, Kukoča i Rađe za američko tržište.
A onda mi je stigao mejl od prijatelja – kolege novinara iz Zagreba sa komentarom: „Gledao sam „Once Brother“. Baš mi se svidio Divac. Bio je vrlo korektan“. Tog trenutka „nebo se otvorilo“. Rodilo se objašnjenje te teskobe, koja je prekrila svu filmsku patetiku, koju smo morali da pokusamo, svi mi koji smo uživali u tim godinama - uspesima tog fenomenalnog tima. Hteli, ne hteli, sve smo manje imuni na patetiku, kako godine idu i zaborav postaje sećanje. Ona mu dođe kao dnevna doza ESPN američkog polusveta uz kokice i Opru Vinfri, jer valjda, dok god čoveka pogađa tuđa muka, on je čovek, bez obzira što se širi u fotelji i ne radi ništa, kako bi svet bio bolji. Film je napravljen da probudi emociju i podseti tamošnju publiku da je negde jednom bio neki rat, da se dešavao u Evropi, da su se ubijala „braća“, Vlade i Draženi, a da u njemu nisu učestvovala dva košarkaša, koja su prestala da pričaju zbog svojih zaraćenih plemena, odnosno, da je jedan zaćutao (i posle odgledanog filma, nismo saznali, šta se to „reklo“ u poslednjem razgovoru između njih dvojice u svlačionici), a ovaj drugi zbog toga patio, i pati, i dan, danas, uz suze, prisećanja i pitanja na koja nikada neće dobiti odgovor.
Super. Priča je i više nego holivudska, što je najbitnije, istinita. Zaplet i razrada balkanski, kraj, Holivud, again. U prvom planu tragedija dva prijatelja, čije prijateljstvo, očigledno nije bilo dovoljno jako. Onaj, kod koga je bilo pravo, jače i koji je živ, učestvuje u tragediji, koja nas sve pogađa. Sve u redu. Ta reprezentacija je bila najveći ponos, posrnule nam, države na izdisaju, uz mitologizovanog Antu Markovića, u nedostatku junaka. Poenta?
Iz jednog ugla, verovatno da isti producenti, koji su ekranizovali i poetizovali „Vukovare, šesnaest priča“, „Logorske stadionske groznice“ i ostale Worldwide hitove naših muka i naše sramote devedesetih, huškajući nas još više, jedne na druge, sada krenu da prave novi „Balkan society“ ciklus? Atraktivnost, izlapela. Odavno ima krvavijih na drugim tačkama zemaljske kugle. Sada su nam potrebna prisećanja na ono što je vredelo (kao da nije vredelo pre 20 godina, kada to nije bilo bitno ESPN-u?). Emocija razdruživanja, ista je, kao i ona, koja će nas sada približavati preko železnica, megamarketa, sportskih liga, pa i ovakvih filmova. U većini slučajeva, fake, lažna. Kamere koje su nas razbile u paramparčad, prateći naše suze, sada prate naš roviti smeh posle plakanja i stidljive zagrljaje. Kada se budemo dovoljno zbližili, kada dosadimo, i sebi, i ESPN-u, opet ćemo u klinč, da zatvorimo krug. Tako kaže istorija, učiteljica života.Predsednik je otišao u Vukovar da se pokloni, da govori o miru. Tako treba. Ovaj drugi ga prati, lepo se druže, sve je to u redu. Uostalom, posao im je da šire toleranciju. Svaka žrtva zaslužuje pažnju. Ne znam samo zašto Vlade Divac ima potrebu da se izvinjava? Više od producentskih ambicija, koje su čiste i nemam ništa sa njima, najviše me intrigiraju njegove? Da li je film napravljen kako bi Vlade Divac pokazao Hrvatskoj da postoje Srbi koji nose bradu, a nisu četnici? Da li zbog toga što ne zna kako da se izvini što im je zgužvao zastavu u Argentini ili što je dizao tri prsta u Atini, dok su silazili sa postolja? Pije mu se kafa na Ilici, letuje na Jadranu? Stalo mu je da bude dobar dečko? Ima viziju da će jednog dana SOK ponovo postati JOK? Ne razumem.
Zar u svaku ličnu dramu mora da uleti kamera? Siguran sam da bi svoj mir i odgovore na pitanja mogao da nađe i mimo njih. Siguran sam, isto tako, da nema neotplaćeni kredit za stan. Od sve patetike koju smo videli, onaj deo koji prelazi granicu svakog ukusa, prelazeći u nevericu je njegova šetnja centrom Zagreba, kao inkognito, kako to samo može čovek od 212cm, koga zna pola planete. Ljudi se okreću, neki prezrivo odmahnu rukom, itd. Šta je trebalo da bude hit, šta posledica? Da neko potegne kamen na sred ulice ili da mu daruje cvet pomirenja? Da ga pitaju, „Zašto si bio nevaljao?“, a on kaže – šta da kaže? Ne razumem. Zašto neko ko u ratu nije učestvovao, ko ne snosi nikakvu krivicu, ni odgovornost (utvrdismo da nema kolektivne), radi to sebi? Ko bi to trebalo da mu da blagoslov?
Tako, rodi se milion pitanja. Da li mislite, da se kojim slučajem takva tragedija dogodila obrnuto, da bismo s jeseni 2010. godine, gledali Dražena (da se ne shvatimo pogrešno - košarkaš-mašina, čudo, jednom se rađa takav) kako roni suze u „Aleji velikana“ i pravi film po Knez Mihajlovoj o svom velikom prijatelju, Srbinu, Vladi Divcu? Nešto mi se čini da ga se ne bih nagledao. Da li će „Gripe“ („Spalladium“) ili „Arena Zagreb“ ikada dočekati Divca, kao što je to, recimo, Rađu, dočekao „Pionir“? „Onog Rađu“ (ili bolje da obrišem ovu rečenicu?), pred čijim su slavljeničkim (legenda kaže) tenkom iz Krajine bežali oni nesrećnici, kojima Divac po Srbiji gradi kuće iz svog humanitarnog fonda!? Toga u filmu nema. Suviše je to komplikovano za američko tržište. To ne može uz kokice. I za naše glave je to teško, a možda više nije ni važno. Ponekad pomislim, ili smo mi kompletno lud narod ili smo „society par ekselans“, ali mi je uvek teško da prelomim.
Za rat je potrebno dvoje. Isto tako i za ljubav. Ona je osuđena na neuspeh, ako se jedno izvinjava, a drugo gordo ćuti. Ako jedno pati i sanjari, a drugo gleda sa strane, tu sreće nema.
Danas je glavna fora, izvinjavati se. Epidemija izvinjavanja. I kada nisi kriv, ti preuzmi krivicu. To je valjda odgovornost? Zbaci balast, misli na budućnost. Suoči se sa prošlošću. Budi politički izuzetan. Nisi uspeo da sprečiš, izvini se. Izvini se hiljadu puta. Glasno, glasnije. Jasno, jasnije. Namesti facu. Budi ubedljiv. Povi' se malo u leđima. Pokaži svoj karakter. Kaži „Izvini“. Evo da počnem od sebe. Šaljem e-mail svim mojim prijateljima i poznanicima, Hrvatima, sa boldiranim izvinjenjem. Izvinite za moju prošlost, sadašnjost i budućnost. Izvinjavam se hrvatskoj Policiji, u ime srpskih novinara, što su morali da nas čuvaju i prate 24 sata dnevno za vreme rukometnog SP-a u Hrvatskoj. Izvinjavam se Zadranima, što smo sedeli u kućnom pritvoru 35km dalje u Biogradu na moru. Izvinjavam se zadarskoj omladini, što nas nije propustila kroz šake. Izvinjavam se gradonačelniku Zadra, što su ga naterali da skine sve zastave zemalja-učesnica iz centra grada, a on je hteo samo srpsku. Izvinjavam se hrvatskim kolegama, što neće imati takvu dobrodošlicu kad nam dođu na EURO 2012. Izvinite za ovaj moj blog. Izvini Dino. Izvini Vladimire Stojkoviću, što si morao da se izvinjavaš navijačima mog kluba - meni. Izvinite navijači, i jedni, i drugi, što vam je selektor Vladimir Petrović Pižon. Izvini Radomire, što te nisam nazvao čovekom fudbala na vreme. Izvini Dudo što ti država duguje devet plata. Izvini državo, što ti ne verujem. Izvini vero, što sam izgubio veru u tebe. Izvini Vera, što za srpske političare, koji hoće da glasam za njih, ti nisi Vera nego Fejt. Izvinite deco, što sam dozvolio da imate takve političare. Izvinite političari, što vas pominjem i uopšte, mislim na vas. Izvinite blogeri, što prljam ovaj tekst politikom i uzimam vam vreme. Izvini vreme, jer ti lečiš sve rane i bez izvinjenja. Izvini izvinjenje, ako nisam dobro shvatio Ćirilove usne na pevaljkinoj ruci. Izvinite pevači, što pevaljke pevaju. Izvinite uši što to slušate, oči što gledate, a ruke, što morate da kucate. Izvini tastaturo, mogao bih da te obrišem, ponekad. Izvinite rukometaši, što ovde, samo ponekad, pišem o vama. Izvinite kravice, što vas kritikuju da ste ljuti na Srbe i nećete da dajete mleko. Izvinite penzioneri, što uletim u „Maxi“ pre vas i poharam poluprazan stalak. Izvini „Milice“ što se Janko oženio, pa te niko neće. Izvinite tajkuni, što ne nosim ceger u prodavnicu, pa i dalje trošite na kese, umesto da gradite mostove. Izvini Prirodo, što se čovek raspadne odmah, a kese za sto godina. Izvinite godine, što vas trošimo ovako... Sa ovim konačno sklapam oči. Spava mi se...„Sanjam Predsednika u Kninu, sa svojim sedokosim kolegom, koji je izvukao manju kartu u igri „Izvini se“. Sanjam da sam sanjao „Vukovar, jednu priču“. Sanjam Divca, kako sa Draženom gazi Amere u Barseloni na OI 92. Sanjam oproštaj Dražena, a čitava „Arena Zagreb“ peva – „A onda je Vlade stao na parket i onda je Vlade, zaigrao basket“ i ono tdtdtdtdtdt! Sanjam Deju - Genija, kako peca na svojoj jahti sa onim likom „što su mu usta škrbava“ , piju neko vino i cepaju Njeguški pršut. U bioskopu sam, gledam „Balkanskog špijuna 2“, u kome Zvone Boban u stilu „Đura će ti oprostiti što je tukao“ finansira školovanje unuku onog policajca, koga je „majgerisao“ na Maksimiru devedesete i njih dvojica na ispraćaju „malog u Ameriku“ pevaju „Hej Sloveni“ sa suzama u očima. Bata Mirković i Jarni se tucaju jajima na pravoslavni Uskrs. Sanjam, slagali su da je Tito umro, a omladinac, Dule Savić, na centru Poljuda u srećnoj neverici briše suze za svojim vođom, šalje sinove u JNA i ne zna odgovor na pitanje „Ko uvek sme da vas pogleda u oči?“. Sanjam, omladinci u Vinkovcima nisu napali Bata Đoru, već ga pitali za zdravlje i gde da se upišu u čuvenu trenersku školu FSJ-a? Sanjam, No Smoking Orchestra svira na punom Koševu, „Unza Unza time“. Sanjam, Jura Stublić ponovo peva „Dao bih milijardu dinara“ umesto EUR-a, a ja srećan, osećam dobre vibracije. Sanjam, Radoš Bajić snima „Sekulu“ sa Severinom i Anjom Rupel. Sanjam, vratio se Džoni Štulić, pita nas „Jel’ ste se smirili kurvini sinovi?“. Sanjam, na zasedanju AVNOJ-a za predsednika „Balkan society“ je izabran Miljenko Jergović. Sanjam, puno polje ovaca na Gazimestanu, bleji. Sanjam, Kolumbo se muči da otkrije Ameriku...“
A onda me nešto probudi. Kada živiš u prizemlju, kada god nešto pukne, pomisliš da obijaju.
Zemljotres! Trese se Beograd, a onda, Zagreb, Mostar, Sarajevo. Svi se tresemo...
Pazi šta sanjaš. Pazi za šta se izvinjavaš. Nemoj daleko od sebe. Nemoj da rušiš sklad u univerzumu.
Buni se zemlja...