Postao sam otac. Jednoga dana, kada moje dete postane, koliko-toliko svesno sebe i svijeta, imaće svoje „Grlom u jagode“, a pratiće je tekst da je te godine, Julian Asanž bio glavni baja, da je kosovska bitka i dalje trajala sa Dikom Martijem u ulozi Obilića, Iniesta dao gol za titulu šampiona sveta Holanđanima, Srbi i Hrvati rešili da obnove „bratstvo i jedinstvo“, a Srbija, zemlja u kojoj se rodila, posle decenije kurčenja, odradila i deceniju u kojoj je bila vazal svima. Partizan je po drugi put igrao Ligu šampiona, a tata je istresao trećinu svojih mesečnih prihoda, kako bi se mrznuo na stadionu i bivao ponosan, svaki put kad bi njegovi bili blizu protivničkog šesnaesterca. Pederi su se krljali pred Papom, a u Beogradu su uspeli da izađu na ulice i piskavim glasićima viču „Ljubav je ljudsko pravo“, dok je okolo sve pucalo od izloga, patriotske omladine i huligana. I, tako...
Te 2010. godine, živeli smo jedno beznađe, u kojem smo se prošlosti plašili, a za budućnost nismo imali ni snage, ni ideje. Recesirali smo, kao i svi ostali. O kolektivnim sudbinama plemena, odučivali su tajkuni, korumpirana država i ološ od političara sa naboranim čelima, na čiji je pojavljivanje na televiziji, tata uglavnom psovao i nervozno pritiskao neko čudo u ruci, upereno u tu kutiju, otplaćenu na mamine čekove. Prateći Orvelovsku klicu, svinje su zamenile ljude po „rialiti show“ programima. Prosečan korisnik interneta, provodio je po pet sati dnevno na nečemu što se zvalo Fejsbuk. Tagovao je, pukovao, lajkovao, bio kul, smejao se smajlijima, započinjao je svako objašnjenje, kao i svaki „urban“ tip i voditeljka sa Studija B sa „prosto negde“, branio ljudska prava, usvajao životinje i gradio karijeru. U Beogradu je rastao most, koji je, kao i sve u Srbiji, imao nešto najveće na svetu, a o metrou, kao uostalom, i kada se tata, tridesetak godina ranije rađao, pričalo se, s vremena na vreme.
Eto, da ne bude sve crno, neke porodice, dobile su najlepše poklone – svoju decu, da uz njih uče šta je život, u svojoj suštini...
Pokušavam da pronađem, šta se bitno događalo u godini kada sam se ja rodio. Argentinci i Britanci su se rokali po Foklandskim ostrvima. U Čehoslovačkoj su se izdavali pasoši, validni samo za Jugoslaviju, kako bi se sprečili prebezi na Zapad. Senegal i Gambija se spojili u Senegambiju, doduše na kratko. U eksploziji poginulo 39 udara u Zenici. Na komunistički presto ustoličena Milka Planinc. Počeo rat u Libanu. Bankrotirao Meksiko. Dinamo osvojio poslednju titulu u SFRJ. Majkl Džekson izdao „Thriler“, Vuk Drašković napisao „Nož“, a Lepa Brena otpevala „Čačak“ (kakav umetnički trijagonal). Leh Valensa pušten iz zatvora, dok je Maradona davao čuveni lob na „Marakani“ za pobedu Barselone 4:2 u Kupu UEFA. Nezaposlenost u Kanadi je bila najveća od kraja Drugog Svetskog rata. Najbolji tim SFRJ (kažu) ikada sa Miljanićem na čelu, doživeo je debakl na SP u Španiji. Sudija Sorensen svirao penal van šesnesterca. Rodio se princ Vilijam. Poginula Grejs Keli. Partibrejkersi napravili „1000 godina“, a Tajmsova ličnost godine je bio THE COMPUTERJ
Sve je mirisalo na „sjajniju budućnost, koje nema, nema, nema“. Sada miriše na buđ. Kategorija budućnosti, sve do „onomad“, nije me nešto tangirala. Ona lična, zdravlja, malo para, neke kiseoničke nezavisnosti od svega i svačega u civilizaciji, gde uvek može da nestane struje, a vi postanete niko i ništa, to da. Međutim, kako to obično biva, kada kao najsrećniji i najuplašeniji čovek na svetu, uhvatiš ta „tvoja“ tri kila mesa u ruke, počneš da razmišljaš o svetu, koji ostavljaš svom detetu.
Koliko god se trudio, vizionarski, imaginacijom i halucinacijom, ne mogu da zamislim, ni šta će biti za pet godina sa nama i drugima? Možda ne smem? Imao sam jednu solidnu ideju, koju će možda neko iskoristiti da sa svojom generacijom uradim seriju intervjua i priredim je u stilu „Mi, 2050?“. A onda sam ukapirao, da ja prvi ništa ne bih imao da kažem na tu temu, a da bih za najvisprenije, morao u nabavku opojnih sredstava...
I kada osećaš da je vreme da menjaš svet, čini ti se da je generacija već pregažena, kao i mnoge pre nje. Ne znam šta je rešenje. Jedino što znam o budućnosti ove planete je da će FIFA organizovati Svetsko prvenstvo u Kataru 2022. godine, a da će se svet, nadam se, pomiriti sa „ruskim kurvama i alkoholičarima“, jednom za svagda, u slavu globalizacije, četiri godine ranije. Moram da verujem FIFI, više nego bilo kome. FIFA je religija, stadion je hram. Samo mi je ona ostala? Ako joj verujem, onda znam da će i 2022. godine, na ovoj planeti nekoga interesovati igra, u kojoj slabiji može da pobedi jačeg, da će biti nasmejanih ljudi, punih tribina, vode, emocija, nafte, razbribrige, „turizma“, ihaaj, itd. Da li još nešto znam o 2022. godini, o bilo čemu?
Ne znam ni da li će do tada uspeti da menjaju klimu dugmetom, pa malo ohlade pustinju, kada krene lopta. Znam da će u Beogradu i te godine, N.N gradonačelnik pričati o prvoj trasi metroa. Možda znam još par takvih večnih istina, koje sam pokupio kao rođen ovde. Da li ćemo svi živeti u Beogradu ili će neko pričati i da je iz Zemuna? Kakvo će mesto u potranzicijskom ciklusu zaslužiti Sadžaklija Zukorlić, Preševska dolina i moderni srpski folksdojčeri preko Dunava? Da li će do tada Severna Koreja konačno „ispeglati“ svoju rođenu braću sa Juga, proverenom američkom metodom „balona“? Da li će nam deca učiti kineski u školama, paralelno sa maternjim? Kako će izgoreti jenkijevski „Rim“ naše civilizacije? Da li ćemo još žvakati komade plastičnog voća i povrća ili ćemo zarad produktivnosti, konačno „mmm“ gutati tablete? U kojoj ćemo zemlji živeti? Jugoslaviji? Kojm će nam se deca drogama drogirati? Da li će zavisnost od interneta ubijati ljude? Šta nas čeka posle „Fejsbuka“? Da li će do tada, ove stogodišnje plastične kese iz „Maxija“ još uvek biti u prirodi ili ćemo prozreti marketinški trik za uštedu tajkuna? Da li ćemo te godine kupovati žvakaće gume sa ukusom kiseonika? Da li će te zime virus akvarijumskih ribica kositi milione? Ko će biti gospodari? Da li će FK Partizan osvojiti i 15 titulu zaredom? Koliko će vredeti flaša vode? A „kilo“ gasa?
Čika Blateru, ja samo FIFI verujem. A, vi?