Oduvek su me impresionirali ljudi koji za ono što rade nemaju nikakvo logično objašnjenje, ali ipak nastavljaju po svome. Ako ih pitate zašto čine nešto što nema nikakvog smisla niti ikome išta znači, osim što svima komplikuje život, bez mnogo dvoumljenja i s prkosom u glasu odgovoriće vam da „to tako treba". Ne znaju kome, ali znaju da „treba".
Mađarska železnica je, valjda jedina u svetu, počela da primenjuje praksu po kojoj u jednom vagonu može biti više klasa. Možda vam ovakvo objašnjenje izgleda besmisleno, ali smislenijeg, verujte, nema. Evo zašto.
Kondukterka, neukrotivo goropadna: Vozne karte na pregled, molim!
Ja, koliko sam opuštenije mogao: Naravno, izvolite.
Ona: Hm, teško da će ovo moći, gospodine.
Ja: Šta to gospođo?
Ona: Platili ste drugu klasu, a sedite u prvoj, gospodine.
Ja: A gde je druga glasa, gospođo?
Ona: Od susednog kupea pa nadalje, gospodine.
Ja: U istom vagonu, gospođo?
Ona: Da, u istom vagonu, gospodine!
Ja: A gde piše da sam kupio kartu druge klase i da je ovo prva, a ono druga? Ja sam samo tražio voznu kartu, gospođo!
Ona: Pa... Nigde ne piše, ali se po ceni vidi da ste dobili kartu druge klase, gospodine.
Ja: U redu, odvedite me u tu drugu klasu, gospođo.
Ona, posle dva koraka: Evo, ovde je vaša, druga klasa, gospodine.
Ja: Ali, ovaj kupe se ni po čemu ne razlikuje od susednog, gospođo.
Ona: Znam, gospodine.
Ja: Zašto ste me onda prebacili ovamo? I zašto onaj košta više? Gospođo!
Ona: Mnogo pitate. Zato što tako treba. Ono je prva, a ovo druga klasa, nisam ja to izmislila. Gospodine!
Ja: Ali vi se ponašate kao da jeste. Gospođo!
Ona: Ako hoćete sedite u toj drugoj klasi, a ako nećete onda napustite voz, molim vas. Gospodine!
Ja: Da napustim voz u punoj brzini? Gospođo!
Šviknula je, ušla u prazan kupe
prve klase u kojem sam do malopre sedeo, snažnim pokretom zatvorila vrata, navukla zavese i, koliko sam mogao da vidim, ispružila se preko sva tri sedišta.
Gospođa.