Na sednici Glavnog odbora stranke predsednik Tadić je rekao da će predložiti " da DS sebe osnaži kada je u pitanju socijalni dijalog, da pomeri političko težište ka levici".
Dobro je, bolje ikad nego nikad, samo da nije kasno.
Nema razloga da ne verujemo u odlučnost čoveka koji je to više puta pokazao počev od odnosa u regionu, odlaska u Srebrenicu do nedavne rezolucije u UN, i odlučnosti u stavu da EU nema bolje alternative.
Izgleda da DS kao, još uvek,najbolja ponuda na političkoj sceni Srbije, shvata da narod više ne veruje da se nacionalizam „maže na hleba“ i da u velikoj i nacionalno čistoj Srbiji sa neba padaju pečene ševe i jaganjci, da rekama teče med i mleko, a potocima rakija i pivo, niti se, kao što reče gsn.Palma , patriotizam sipa u traktor. Ozbiljno je pitanje da li je bez većih unutarstranačkih potresa moguće pomeranje DS u levo ako je do sada sve što je levo omalovažavano, ali i zbog činjenice da je DS od obnavljanja bila i ostala stranka centra i desno od njega, oslonjena mnogo više,( kao i skoro sve druge stranke), na nacionalno-pravoslavno nego na socijalno i solidarno.
Pomeranja težišta ka levici znači otkolon od mnogo čega u DS što ne pripada levici, pa i onoga što je ponekad iz taktičkih razloga (npr.povlađivanje DSS i njenoj politici, klerikalizam, nacionalizam i sl.) razloga korišćeno. Podrazumeva se i jasan i nedvosmislen odnos prema antifašizmu, NOB i nedavnoj prošlosti, jasan stav prema EU i evroatlantskim integracijama, jasan stav prema nacionalizmu i desnom ali i levom ekstremizmu,i transparentan odnos prema srednjoj klasi i tranzicionim gubitnicima ali i transparentno žestoka borba protiv tajkunizacije, kriminala, korupcije i povlađivanja bogatim.Dakle, treba prekinuti sa politikom"Dobro jutro na sve četiri strane"
Ostaje da se vidi da li se radi o stvarnoj rešenosti DS da preuzme kormilo modernizacije i reformi na čelu širokog socijaldemokratskog pokreta jer objektivno ona ima najveće kapacitete i od nje se to očekuje, a i obećala je, ili je to odgovor i izgovor na talase sindikalnih protesta koji su zahvatili Evropu, sa velikom verovatnoćom da zahvate i Srbiju.A situacija nije ni malo ružičasta jer skoro tri miliona ljudi jedva preživljava.
U Srbiji u poslednjih 20 godina u procesu tranzicije permanentno urušavana radnička i srednja klasa i stvorena jedna specifična vrsta proletarijata –ljudi bez posla. Paralelno, narodu je smišljeno upumpavan nacionalizam i patriotizam, najčešće u estradno-populističkim-primitivnim formama, tekla je tiha restauracija,ali to nije sprečilo da većina postanu socijalni slučaj.
U normalnim zemljama nacionalno i versko se podrazumevaju kao osnovna ljudska prava i deo individualnog identiteta , a za socijalna i demokratska prava se bori u stranačkim sučeljavanjim i kroz izbore. Stavljanje primata na versko i nacionalno više govori o anahronizmu i nezrelosti društva i nacije nego o njihovoj ugroženosti.
Ne ulazeći u naučnu raspravu o tome šta je moderna levica, kako se profiliše u eri globalizacije, činjenica je da je evropska levica danas „zaglavljena“ na sredokraći između kapitalizma i socijalizma i zabasala u neoliberalni zabran. Zato britanski laburisti, francuski socijalisti i socijaldemokrate predstavljaju pseudoevicu, a u stvari desnica. S druge strane, SPD Nemačke i socijaldemokratska partija Austrije se vraćaju izvornoj socijaldemokratiji i demokratskom socijalizmu, sa socijalno odgovornom državom i solidarnim društvom u EU koja mora biti ne samo ekomonska i politička več i solidarna unija.
Kao što reče profesor sociologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beograduprofesor Đ.Jovanović
“U Srbiji definitivno ne postoji levica ni na političkom, ni na sindikalnom nivou jer kad univerzalne i kosmopolitske vrednosti i socijalna odgovornost „ustupe“ mesto nacionalizmu levica nužno postaje desnica. Kada su se takve vrednosti povukle pred nacionalizmom u republikama bivše Jugoslavije došlo je do rata. Pri tom je taj rat bio samo dimna zavesa i politički paravan za jednu krajnje prozaičnu stvar: abnormalnu pljačku društvene svojine i svega postojećeg, na korist vodećih multibogataša i političara u svim republikama
Nacionalizam je otrov koji kontaminira i uništi svako mesto na kojem je pojavi. On uvek previše „košta“. Srpski nacionalizam je uništio Srbiju, a njene radnike doveo na najniže grane. Dobar deo odgovornosti za to je i na samom radništvu. Dokle god je prva stvar u njihovom identitetu da su Srbi, biće ne samo poslati u rat, već će biti eksploatisani, otpuštani i plaćani manje nego što zaslužuju.
Kada budu razumeli važnu činjenicu da nisu Srbi već su zaposleni, i da je to prva stvar u njihovom identitetu, njihov položaj počeće da se menja na bolje. Kada budu zaista shvatili da su radnici a ne Srbi, napraviće istinske sindikate, a u Srbiji će se stvoriti mogućnost za pojavu prave levice
U procesu tranzicije, u Srbiji su odbačene sve valjane tekovine jugoslovenske levice. Odbačeni su besplatno školstvo i zdravstvo, socijalna politika, ravnopravnost građana i otvorenost prema svetu. Preuzeto je, međutim, kompletno negativno nasleđe, među kojim i nacionalisticki diskurs, mitsko-podanicki odnos prema partijskim šefovima ili palanački pseudokonzervativizam. Nekada je postojao jedan kult ličnosti, sada postoji mnoštvo partijskih kultova ličnosti. Korupcija i pljačka su u velikoj meri prevazišle korupciju i pljačku u bivšoj Jugoslaviji. Radnici koji su nekada gradili vikendice i išli na more danas štrajkuju glađu ili se sakate. Misle da će na taj način izazvati solidarnost svoje države i poslodavaca, ali u Srbiji solidarnost ne postoji, Vlada i slučajni prolaznici na njih uglavnom gledaju kao na „cirkus“. Šovinizam, fašizam i nacizam postale su svakodnevne pojave. Na žalost, socijalizam je bio bolji.
Za sunovrat našeg društva izuzetno je odgovorna i crkva, bilo da je reč o pravoslavoj, katoličkoj ili islamskoj religiji. Ne treba zataškavati činjenicu da je SPC odgovorna za promovisanje rata. Njeni sveštenici su tokom rata blagosiljali one koji su ubijali i pljačkali, a nedavno, na Svetski dan borbe protiv fašizma, držali molitvu za srpske fašiste Nedića i Ljotića. Osim toga, sve crkve na ovim prostorima su svojim delovanjem promovisale ideju antikomunizma. I kad god su govorile protiv komunizma govorile su zapravo protiv ljudi koji žive od svog rada, odnosno protiv svoje pastve. Najzad, sve crkve manje ili više žive u besmislenom luksuzu, što religija ne promoviše. Gde je ta karitativna funcija SPS, na primer? Zašto SPC ne da stipendije deci koja ne studiraju teologiju već su, recimo, izuzetni matematičatri? Zašto ne pomognu nekim romskim ili porodicama radnika koji su ostali bez posla? Zašto ne pokazuju čovekoljublje tako što će otići tamo gde ljudi najviše pate, u izbegličke kampove ili među radnike koji štrajkuju glađu?”
Da li će DS da se pomeri malo više ili malo manje ka levici i na levicu , zavisiće od toga da li će učiniti malo veći ili manji otklon od svega onoga što ju je vezivalo za napred navedene pojave.
DS je članica Socijalističke internacionale i minmalno što se od nje očekuje je da se ugleda na moderne socijaldemokratske partije Evrope, pre svega SPD Nemačke, sa jasnim programskim stavovima koji je razlikuju od nacionalno-konzertvativnih, tradicionalističkih i drugih narodnjačkih i partija centra i desnice.Ako ona neće da bude to, naći će se već neko, ali neka onda nikoga ne krivi za propuštenu priliku.
Socijalno- ekonomska situacija u Srbiji je takva da će primorati mnoge da se preispitaju i redefinišu ne samo programe već i praktičnu delatnost. SPS o tome ozbiljno razmišlja , a u najavi je i osnivanje Nove socijaldemokratije Srbije kao sasvim nove stranke na političkoj sceni, autentične socijaldemokratske.
Levica u Srbiji ima sjajnu budućnost... ako bude formirana.