Proteklih dvadesetak godina neizvesnog života, pa i opstanka, učinili su da se građani snalaze i dovijaju na razne načine - država ima važnija posla. Bitno je sačuvati teritorije, a da li će na njoj neko ostati, to ne opterećuje mudre glave - od naroda izabrane.
Prolaze meseci i dani, vuku se godine, poslednje zalihe su poodavno potrošene. Krcka se budućnost, a pitanje teritorija ostaje i dalje tema nad temama - labudova pesma nad pesmama. Čim se građani okupe, pa i u manjem broju, da skrenu pažnju države na bedu i siromaštvo, odmah se kao protivteža nametne pitanje Kosova.
Za to vreme dok se pitanje Kosova ne reši, ili je već rešeno, ali mi nismo obavešteni, prolaze vozovi - prolazi život.
Evropa samo što nije, još za koju godinicu, eventualno deceniju - ali brzo će i to proći. Nabujali patriotizam onih 90-tih, već je splasnuo, a građanima je poodavno svega dosta.
Ma kad je otišlo tele, neka ide i uže, opšta je konstatacija!
U međuvremenu građani su sve zabrinutiji za egzistenciju. Rešenje kao da nije na pomolu – ma ni blizu.
Zasedaju kućni saveti razmatraju situaciju, pokušavaju da planiraju.
U jednom mestu u Srbiji, kažu da se sve ovako zbilo.
Reklo bi se uobičajen dan, svakidašnji. Otac sa sinom i snajom sedi u trpezariji. Žive zajedno, a šta će? On udovac, a oni mlad bračni par - bez posla. Servirana je jutarnja kafa, s ratlukom, uz čašicu rakije. Za stolom mladi bračni par gleda u zabrinuto i izborano lice starine. Nekad moćan, sad poguren, izgleda još nekako slabašniji. Krši ruke, kao da hoće nešto da kaže. Otpi malo rakijice, ohrabri se i poče:
“ Deco, vidite kako je život težak i neizvestan. Škole ste završili, posla nema...Ja sam rešio da nešto preduzmem”
“ Dobro ćale, nemojte da se sekirate...biće nešto, mladi smo ...” reče snajka umirujuće, priđe mu i nežno ga zagrli.
“ Ne, ne...sedi! Ja sam rešio da nešto preduzemem, jer u grob da odem ovako, ne mogu”
“Ajde bre...kakav grob. Mani se tih priča...” sad se oglasi sin, pokušavajući da promeni temu.
“ Sad me slušajte pažljivo, šta ću da Vam kažem - ne prekidajte me! Vi znate da ja imam kakvu-takvu pristojnu penziju, od koje živimo. I nije mi žao da Vam sve dam, ali kad mene ne bude više, šta ćete onda...? Za sahranu ćete imati, to sam ostavio na stranu...Ne prekidajte me, nije to suština. Sad dolazi ono najvažnije. (Zaćuta, skupi hrabrost, pa nastavi) Predlažem da se Vi razvedete, a da se ja posle oženim snajkom. Tako snajka neće promeniti prezime, a steći će i pravo na moju penziju - kad mene ne bude više!”
Izgovorio je sve u jednom dahu, brzo! Sramota ga od samog sebe, a nekmoli od njih.
Reakcija je bila burna. Ne treba je previše ni opisivati. Mladi bračni par nije mogao da veruje svojim ušima. Šokirani su i zbunjeni, zabezeknuti!
“Vidite, nije to meni palo tek tako! Sve sam se ja raspitao – to je moguće. Nemam više moralnih obaveza prema ovakvoj državi – nije me sramota. Stvar je jednostavna. Vi se razvedete - ja se oženim i tako produžimo trajanje moje penzije. Kad država prestane da se bavi sobom, a političari shvate da državu čine prvo građani, pa tek onda teritorije, kad se zaposlite, onda možete da se odreknete prava na penziju....”
Nakon prvog šoka razgovor se nastavio, ubeđivanje, moralno rasuđivanje....sve je trajalo do duboko u noć.
Pao je dogovor - jutro je pametnije od večeri.
Treba razmisliti o svemu...
Osvanulo je i jutro! Sin je, izašavši iz neprospavane noći zatekao oca za onim istim trpezarijskim stolom.
Isto obučen, pije kafu i rakijicu.
“Nisi ni spavao, noćas” upita ga sin.
“Šta ste odlučili” preseče ga otac u pola rečenice, gledajući ga suznim očima.
“ Tako ćemo uraditi, kako si smislio” reče sin, pa padoše jedan drugom u zagrljaj.
Čuvši dva muškarca kako ridaju, priključi se i ona - snaja, a buduća supruga ili maćeha, svejedno.
Procedura je pokrenuta. Prvo razvod - pa venčanje!
Sa sve kumovima.
Matičarka nikada nije videla nesrećnije “mladence”.
Ništa joj nije bilo jasno, ili joj je sve bilo jasno!
Pitala je i kumove, sve po protokolu.
Kumovi su bili saglasni.
Posle nekoliko dana, opet su sedeli u istom sastavu - uz kafu.
Otac je bio zadovoljan i ponosan, čak je i nazdravio, uz osmeh.
“ I da Vam kažem. Nisam to sam smislio, niti sam dovoljno pokvaren za tako nešto. Ne bi mi ni palo napamet, već sam slično nešto čuo, kad sam bio u kafani, s društvom. Tada mi se rodila ideja...Lomio sam se, lomio, a sada mi je drago što smo to uradili. Ko zna dokle će sve ovo trajati....
Da nazdravimo!”
I opet su se zagrlili!