BEOGRAD, VALJEVO, 2. marta 2010. (Beta) - Majstor fotografije Đorđe Bukilica, koji je izlagao na mnogobrojnim izložbama u zemlji i inostranstvu, preminuo je u 76. godini u Beogradu, rečeno je danas u valjevskom Foto klubu, čiji je on bio jedan od osnivača. Bukilica je rođen 1934. u Valjevu, gde je završio Tehničku školu, a potom radio kao kinooperater u bioskopu Central i tehničar u Krušiku, da bi od 1964. prešao u Institut Kirilo Savić, u Beogradu. Fotografijom se kao član Foto-kino kluba Valjevo bavio od 1954, a prvi put je izlagao 1956. godine. Izlagao je na mnogobrojnim kolektivnim i samostalnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Zvanje majstora fotografije stekao je 1972. u Jugoslaviji, kada je postao i član Uruženja primenjenih umetnka i dizajnera Srbije. Zvanje EFIAP dobio je od međunarodne fotografske asocijacije. Objavio je desetak knjiga o fotografiji, a instruktivne članke, eseje, prikaze fotografskih izložbi i knjiga objavljivao je u Beogradu, Novom sadu, Sarajevu i Valjevu. Bukilica je pred smrt završavao svoju novu knjigu o fotografiji, koju je ilustrovao radovima zapaženih valjevskih fotografa. Đorđe Bukilica biće sahranjen u četvrtak, 4. marta, u 12 sati, na Novom groblju u Beogradu.
Priznajem mediji su uradili svoje, a šta bi drugo?
Ipak izvan ovih oficijelnih ili protokolarnih informacija stoji ceo život, radni vek Đorđa Bukilice, zaljubljenika u fotografiju, izuzetnog pedagoga i teoretičara, vrsnog znalca i umetnika, ali pre svega DOBROG ČOVEKA!
Ko je poznavao Đorđa Bukilicu morao je da pomisli da će, ako neko bude živeo stotinu godina, to biti upravo on. Miran, tih, staložen, uvek sa osmehom na licu, za svakog lepa reč, pun vedrine. Imao je prijatelje po celom svetu, po celoj bivsoj Jugoslaviji. A život ga nije mazio, pre bi se moglo reći da se borio da ne poklekne, da ne zastane, ali o tome je retko kad govorio. Njegova ljubav, pored porodice kojoj je bio odan, bila je fotografija.
Čitavih 50 i više godina izlagao je po svim galerijama sveta, osvajajući nagrade i priznanja.
Najviša!
Napisao je o fotografiji nebrojeno tekstova, kritika, prikaza, eseja, kao retko ko, možda niko sa ovih prostora. O tome će, nadam se pisati oni kojima je to posao, oni koji će mu sad, kad ga više nema među nama, dati adekvatno mesto, prema zaslugama. Pre svega Beograd i Valjevo, kao dva grada koje je itekako zadužio.
A zadužio je i mnoge druge.
Neću preterati ako kažem ili ustvrdim da je edukovao na stotine mladih fotografa, amatera i profesionalaca.
Neću preterati ako kažem da je objektivom svoje stare „Praktice IV F“, a kasnije i digitalnog aparata zabeležio nebrojene portrete poznatih, običnih ljudi i dece, sjajne pejsaže ili događaje sa vašara i stočnih pijaca.
Snimao je Beograd, snimao je rodno Valjevo, Brankovinu, manastire....
Sve što je radio, radio je duboko seriozno, profesionalno, radoznalo, beležeći pri tom svaki trenutak, ugao snimanja, zalazak ili izlazak sunca, ekspoziciju i blendu.
Svakom ko bi mu se obratio posvetio je dužnu pažnju.
Svakom je odgovorio na poziv, a sa svojim djacima – polaznicima redovno je komunicirao. Ukazivao im je na greške, ali tako da ih ne povredi, da ih ne pokoleba.
Uprkos poznijim godinama uspevao je da nađe neki trenutak da sa „klincima“ iz komšiluka, sa Ceraka „pika“ fudbal! Voleo je taj izraz „pika“, valjda ga je podsećao na detinjstvo!
I moglo bi se još što šta navesti, ali znam da bi se Đorđe ljutio, jer nije voleo hvale na svoj račun.
Izvini „Bukac“ ali moram.
Hvala ti prijatelju za sva druženja i ćaskanja, za bezbroj umnih promišljanja, za nesebično ponašanje i za osmeh, osmeh kojim si plenio!