"0-summ game" podrazumjeva da koliko jedna strana izgubi, isto toliko ona druga strana mora da dobije. Srpski zvanicnici cesto isticu da je to upravo ono sto se desilo u pregovorima oko statusa Kosova. Glavni cilj svakog pregovora jeste kompromis. Posto je zvanicni SAD obavijestio strane u pregovorima oko statusa Kosova da ce neuspijeh pregovora znaciti nezavisnost, bilo je jasno da kompromis nije bio cilj tj. da su pregovori samo obicna farsa.
Da li je ustvari separacija Kosova od Srbije stopostotni gubitak za Srbiju te stopostotni dobitak za Kosovske Albance? Gledajuci stvar kroz aspekt teritorije, tu sumnje nikakve nema. Medjutim, teritorija nije jedini aspekt kroz koji se moze posmatrati ovo pitanje.
Srbija nema politicki kapacitet da apsorbuje dva miliona Albanaca u svoj pravno politicki sistem. Populacija od dva miliona ljudi, i to sa najvisim stepenom nataliteta u Evropi, zasigurno predstavlja pretnju stabilnosti srpske drzave. Srpska vlada ne bi bila zamisliva bez ucesca albanskih politickih faktora. Sta vise, sudbina bilo koje srpske vlade bila bi uslovljena interesima albanskih politickih faktora. Koji srpski zvanicnici, al iskreno, zele ovakvu politicko demografsku sliku Srbije?
Doduse, srpski zvanicnici su trazili kompromisno rijesenje koje bi podrazumjevalo cjelovitost Srbije, ali autonomnost Albanaca koja bi Albance iskljucila iz njenog politickog sistema. Formulacija "manje od nezavisnosti vise od autonomije" odrazavala je srpski stav: teritorija da- stanovnistvo ne.
Srpska drzava bila je spremna Albancima dati sve atribute drzavnosti sem jedne stolice, one u Ujedinjenim Nacijama. Danas Kosovo upravo to i ima. Doduse ima manje drzavnosti zbog medjunarodnog protektorata koji je daleko veci od jurisdikcije koju je Srbija trazila na Kosovu.
Britanski ambasador Stephen Wordsworth je, odgovarajuci na pitanja u vezi uslova za clanstvo u EU i Kosova, jasno rekao da Srbija ne mora da prizna nezavisnost Kosova, ali se ocekuje da Srbija prizna da je Kosovo van njenog pravno politickog sistema (primjer Irske i njenog ustava). Dakle Srbija treba da prizna fakticku neovisnost Kosova od Srbije bez slanja ambasadora u Pristinu i bez upucivanja zvanicne note kosovskoj vladi.
Stolica u UN jeste jedini pravi joker u rukama srpske strane. Srbija treba jasno da kaze da je spremna razgovarati sa Pristinom o priznanju Kosova uz posrednistvo stranih drzava.
Jedno od mogucih rijesenja je podjela Kosova. Da prizna Kosovo a za to da dobije neznatno mali dio Kosovske teritorije. Dobitak samo jednog grada, i to ne cijelog, koji u svom nazivu ima prefiks "Kosovska", bio bi samo marketinski dobitak, dok bi gubitak bio mnogo veci. Neki bi rekli "bolje ista nego nista, ali sta je to "ista", sta "nista" je stvar percepcije.
Ako bi se Srbija odrekla Kosova radi Kosovske Mitrovice i okoline, dobila bi satisfakciju koja bi se mogla lakse objasniti narodu. Sve smo ucinili i ovo je nas maksimum. Neka jalova i neodlucna izjava medjunarodnog suda bi mogla da pomogne. Naravno Milosevic bi se mogao oznaciti kao glavni gubitnik, a sadasnja srpska vlast kao dobitnik. Broj nezadovoljnih sveo bi se na srpske enklave juzno od Ibra.
Veliki dio tih Srba, vjerovatno bi napustio svoje domove.
Albancima bi pao teret medjunarodne jurisdikcije i bio otvoren put ka stvaranju jedinstvene velikoalbanske drzave. Zeli li Srbija imati takvog komsiju? Sa tolikim brojem ljudi? Na granici juzne Srbije gdje su Albanci vecina?
Sa druge strane cjelovito Kosovo ima i te kako brojniju srpsku zajednicu. Srbima na Kosovu samo ekonomski razvijena Srbija moze pomoci. Priznanje realnosti, koja jeste surova , kao sto je surova politicka teorija realizma, na kojoj se medjunarodni odnosi zasnivaju, moze Srbiji i kosovskim Srbima donjeti dobitak.
Ovakva percepcija se teze objasnjava ljudima, zbog ovakvog stava je lakse izgubiti vlast.
Politicka elita, il bar njen dobar dio, voli se pozivati na Dr Zorana Djindjica. Upravo je on govorio kako politicar mora biti u stanju da nekad odlucno presjece; da ne radi samo ono sto ce naizgled svima pasati, vec da bude spreman preuzeti rizik vlastitih odluka. Jedno je odnjeti cvece na grob pokojnog premijera, a nesto sasvim drugo odnjeiti cvece na grob njegove politicke filozofije.
Od Peloponeskog rata (peto stoljece pre nove ere) pa do danas medjunarodnim odnosima vlada politicka teorija realizma. Surova teorija koja uci da je zakon sile jaci od sile zakona. Nije bitno sto pise na papiru vec ko ima vecu moc da isti papir interpretira. Liberalizam u medjunarodnim odnosima ne postoji, mozda u obliku lijepog paravana i dekoracije. Dakle sve te price nadobudnih prosvitetelja da je Srbija izgubila Kosovo zbog krsenja ljudskih prava, il zbog prekomjerne upotrebe sile su obicne gluposti, bas kao i gluposti oko svjetske anti srpske zavjere. Ti ljudi ne razlikuju povod od uzroka. Postoje interesi, postoji moc. Samo kroz ova dva faktora definise se i pravda i pravo i zakon. Pogledati kad je osnovan americko albanski lobi. Kad je prva rezolucija donesena o Kosovu pred oba doma kongresa. U takvoj konstaliciji medjunarodnih odnosa Srbija mora pronaci svoj interes, realno ostvarljiv.
Interes Srbije je da su kosovski Albanci van njenog politickog sistema, ali nije interes Srbije da bude van realnosti izgradnje kosovskog ekonomskog i politickog sistema.
Za to joj treba politicki pragmatizam, politicka hrabrost, ekonomski razvoj te ekonomski i politicki jaka srpska zajednica na Kosovu.
Svi ovi faktori su medjusobno povezani. Ako fali jedan, dzaba sve.
Realnost je da je Kosovo van Srbije, ali od Srbije zavisi koliko ce ona biti van Kosova.