Kada radiš dvanaest sati dnevno fizički posao svakog dana to te naravno dosta iscrpi. Međutim sa druge strane imaš vremena za razmišljanje na pretek, bar sam ja imao. Posao me ne zamara umno ni jedan posto. Mozak ne da mi radi na stand by nego je srkoz zagašen. Pali se samo da mi kaže e prijatelju vreme je za ručak. Što bi značilo požuri u Bermudan da omlatiš picu pa onda nazad u nove radne pobede. Danas po rasporedu radim sa Donzijem i Poljakom na postavljanju onih osnovnih šipki za plastenike u obliku slova Y koje sve nose. To radi traktor sa hidrauličnom bušilicom. U principu to rade dva čoveka ali nešto malo je ostalo da se završi pa su ubacili i mene čisto onako, da naučim zanat. Nikad se ne zna kada ti može zatrebati ponovo. Ova skalamerija od traktora koja između ostalog ima i klima uređaj u kabini sa zadnje strane pored kardana (deo na koji se priključuju priključne mašine) ima nekoliko priključaka za hidraulična creva od raznih mašina. Jedna od njih je i ova velika bušilica koja se prvo zakačinje pozadi na "hidrauliku" traktora a onda se ta creva izubadaju da bi uopšte mogla da radi. Donzi vozi traktor, Poljak mlati po ručicama bušilice a ja postvaljam šipke u bušilicu. Nisam kvalfikovan pa sada radim najprostiji posao, tako ti je to kad ne učiš školu, uvek su mi to govorili.
Završavamo ovo brzo i Poljak i ja čekamo Donzija da otkači ovo čudo sa traktora i da donese neku manju bušilicu za istu stvar, samo što sada Poljak i ja treba da bušimo i pobadamo neke drugačije šipke na samom početku plastenika. Ovo su manje šipke oblika slova T dužine malo manje od jednog metra. Postavljaju se skroz do kraja tako da se skoro metar buši zemlja. Ta skalamerija koju je Donzi doneo je ručna hidraulična bušilica koju opslužuju dva čoveka. Teška je sama oko dvadeset i pet kila po nekoj mojoj proceni. Donzi je u traktoru i daje gas da bi ulje brže teklo odnosno da se bušilica brže okretala. Sa jedne strane bušilice postoji ručica kao ručna kočnica na bicikli. Kada se pritisne bušilica počinje da radi. Tako smo lepo ostatak dana bušili rupe u podnožju brda odmah pored kampa.
Postavimo samo šipku kako treba da se pobode u zemlju, navalimo se sa jedne strane ja a sa druge Poljak i bušimo. Par puta je burgija na vrhu šipke udarala u neke stene u zemlji pa smo morali pajserom i čekićem da ih razbijamo pre nego što nastavimo. Pajser ima između oko petnaest kila i to je jedna ušiljena šina debljine dečije ruke. Izvadim šipku, stavim pajser i macolom koja je teška isto kao i pajser bijem dok se dotična stena ne razbije. Imamo i mali čekić od pet kila ali njega ne koristim. Malo se razbije a onda se rukom vadi zemlja i parčići razbijenog kamena. Dok guram ruku i pokušavam da iščupam neki kamen. Nešto je zapelo i ne mogu da izvadim nikako, ponovo bijem pa pokušavam da izvadim i ništa sve dok u jednom trenutku ne osetih tako oštar bol kao da me je nešto gadno ujelo, cimam ruku van i vidim da sam se baš dobro isekao na kamen, pola "jagodice" sa prsta mi nema. Onako besan hvatam pajser stavljam u rupu i otimam macolu od Poljaka koji sa Donzijem gleda šta radim. Mlatim jednom macolom preko pajsera dok mi krv iz prsta pršti unaokolo lipteći jako pod stiskom ruke. Čuje se tup zvuk udarca metala u kamen. Ništa se ne dešava, kamen u zemlji me ne čuje. Još više besan udaram najjače što mogu. Savijajući se skoro do zemlje. U tom trenutku iz rupe samo nekoliko centimetara pored moje glave proleće nešto veličine dobro podgojenog srpskog vrapca.
Osećam treptaje vazduha pored glave. Okrećem se i gledam iza sebe Donzija i Poljaka koji su se takođe savili dole i stavili ruke preko glave a jedno desetak metara iza njih stoji kamen veličine omanje pesnice. Da me je udario po ovoj blesavoj glavi razbio bi me. Ne znam da je neko još išao da bere jagode a da se vratio sa razbijenom glavom, ali za sve ima prvi put. Od tada kada sam rukovao macolom, pošto sam se očigledno pokazao kao kvalifikovan, Poljak i Donzi su išli u zaklon ako sam mlatio macolom sa obe ruke, ali i ja sam vodio računa da Zemljina utroba ne iskaki neki kamen meni u glavu, pa sam slabije udarao nego tada. Donzi mi daje hanzaplast is prve pomoći da zakrpim domali prst. Posle završetka ovog dela posla, Donzi mi saopštava da potražim Grejema jer ću narednih dana da radim sa njim.
Grejem je jedan mnogo cool lik. Sa njim mi je bilo najbolje da radim, naravno i sa Pavelom. To je bila milina, sve se dogovoriš za sekundu i nema ništa da ne može. Završimo posao na brzinu a onda se zezamo i odmaramo. Nalazim Grejema i javljam mu vojnički :"Gosp. Grejeme, ovaj indijanac se javlja na raport."
Grejem se smeje staje mirno i otpozdravlja : "Voljno. Sledeći put nemoj tako da me pozdravljaš. "
Ja se smejem i pitam : "Zašto?"
Grejem se tako glasno smeje i kaže: "Zato što sam i ja ovde indijanac kao i ti. Alister je poglavica, njega ima smisla pozdravljati."
Ja u sebi : "Ma ko jebe Alistera, sa njim ne radim."
Ja : "Ha, ha. Ok važi, upamtiću to. Gde idemo ?"
Grejem : "Sad ćeš da vidiš, upadaj na svoje mesto."
Grejem seda u traktor a ja naravno u korpu na traktoru, koju on odmah podiže nekoliko metara i počinje da juri. Malobrojni ljudi koji su nas videli pre koji dan se opet smeju i misle eno su opet one dve budale, ali nas je baš briga. Dolazimo na polje gde su već postavljene šipke i sada se postavlja najlon. Najteže je da se najlon na samom početku prebaci sa jedne strane na drugu, zato što je više desedina metara dug u prilično težak zbog tolike dužine. Moj deo posla je da držem najlon koji su mi dodali i kada Grejem pomeri korpu traktorom na drugu stranu plastenika da prevučem taj najlon do ljudi koji čekaju na drugoj strani i koji će onda dalje da ga vuku i postave kako treba.
U jednom trenutku kod mene dolazi Endrju, glavni nadležni za postavljanje plastenika i sve u vezi sa njima i pita da li imam nekog koga bih mogao da preporučim da dođe da radi sa mnom na plastenicimi ili tunelima kako ih oni zovu. Naravno da znam, imam dosta indijanaca na lageru koji čekaju da se ratosiljaju jagoda. Kaže Endrju neka dođu sada kada se postavljaju najloni pošto ima više posla nego inače a i potrebno je više konjskih snaga da vuče onoliki najlon. Posle pauze za ručak idem kod Ele i objašnjavam joj koga hoću da povedem sa mnom, naravno i Endrju je tu. Srebrenko i dalje vozi dupe na onoj skalameriji ležeći i šiša jagode polako, ali zato Panta, Miki i Krema stoje na raspolaganju pa njih trojicu i dovlačimo ovamo.
U međuvremenu su Ukrajinci sa neke druge strane već dovukli ceo bataljon ljudi. Što je meni najsmešnije bilo i gomila devojaka je bila tu. Ne potcenjujem suprotan pol ali ipak je ovo posao za konjske snage a ne za kokošije. Da je tu ekipa dizačica tegova iz Heatlandsa, verovatno ne bih mislio tako. Ovde je neke snajke što su se držale za onaj najlon i vrištale na svaki povetarac mogao vetar da odnese i to onako usput. Ne mora da duva nešto posebno jako. Posle nekoliko sati secanja najlona vidim da sam kožu sa spoljne strane prstiju ispod nokata sve odrao. Kad stegneš najlon da vučeš naravno da stegneš pesnicu a onda se taj najlon tare o kožu sa te strane. Nije naravno ništa ozbiljno ali tako nezgodno boli, onako po malo čisto da te podseti šta si radio danas.
Posao prekidamo u šest popodne, kao i uvek. Endrju kaže da je sutra nešto drugo na tapetu i da nam ne treba toliko radnika na tunela i da se ostali vraćaju na jagode. To ti je jedna od najgorih stvari koja može da ti se desi. Ono što bi se reklo kod mene u selu kad "spadneš sa konja na magarca". Krema i Miki su ražalovani i poslati ponovo na jagode a Panta je otišao da se buni kod Endrjua i da vidi da li može da ostane na plastenicima. Ja se mislim da dođem i da kažem Endrjuu da smo mi ipak sa elitnog odeljenja Poljoprivrednog fakulteta, odeljenja koje se zove Elektronski fakultet. Imamo sve predispozicije za ovakve "konjske" poslove, ako mi nismo kvalifikovani za ovo onda niko nije. Posle kraćeg razgovora Panta sav zadovoljan sobom dolazi da mi saopšti da i on od sutra radi sa mnom na plastenicima. Reko super, ajde da imamo i mi nekog indijanca od naših ovde, biće bolje ili gore.
Opet sam ceo dan vuko ove usrane najlone. Kad te ‘oće, ‘oće te. Sve sam smlaćen ko da su me bili, ali opet idem na tuširanje ‘ladnom vodom da se malo povratim, zato sam i pobego sa Grejemom neki minut pre ostalih. Na licu mesta nalazim "smrdu" kako pere glavu opet sa onim smrdljivim tečnim sapunom. Od one vruće vode i pare onaj miris onog antibakterijskog sapuna je još jači. Želudac da ti se okrene. Idem u radionicu da uzmem "francuza" pa ću njime da doteram onaj ventil i namestim vodu kako meni odgovara. Taman sam završio kad su počeli i drugi da pristižu. Prolazim kroz hodnik sa lavaboima tu a "smrda" uveliko duva nos u jedan od njih i to tako da bi pre pomislio da se rastaje sa dušom nego da duva nos. Zacrveneo se, uzbuljio oči ko popac i krklja kao da je zapao za plot. Mislim se sad e neka sad neko od onih pametnih Engleza dođe da se umije u onom lavabou, na njihov engleski način (zapuše lavabo, naprave vodu kakva im treba i umiju se kao iz bare).
U povratku u SPEEDO gaćama uzimam jedne od svojih "praškastih" gaća koje se suše na žici. Čak ni ona dva-tri pljuska koja su ih zatekla nisu bila dovoljna da speru onaj prašak sa njih. Nema veze, čistije su u svakom slučaju nego što su bile kada sam ih stavio da se peru. U Bermudanu se posle večere bacam u horizontalu i pokušavam da čitam onu knjigu na engleskom. Miki i Krema psuju što su ih vratili ponovo na jagode a Panta im drži predavanje da su trebali da idu da se bune i da traže prekomandu. Tu počinju standardna prepucavanja, ko je i koliko sposoban. Ja se ubacujem kod Kreme sa onom pričom za "tele vezano za semafor u centru Leskovca". Mislim da nije bilo nijednog jedinog dana da sam tu priču zaobišao. Kako su naši lokalni Leskovčani Krema i Srebrenko pizdeli više na to, to sam ja sve više i više penio sa tim teletom. Na kraju sam i samom sebi dosadio.
Izlazim napolje gde Ukrajinci standardno igraju svoju modifikovanu odbojku. Počeo sam već uveliko da se odazivam na nadimak Apolon koji su mi nadenuli i naravno da sam se uvek smejao ko blesav kad god me je neko tako oslovio. Posle nešto malo igranja rešavam se da zovem svoju devojku kući, međutim vidim da sam ostao bez kredita skroz i rešavam da idem u lokalnu govornicu. To je nekoliko stotina metara od kampa. Na moju sreću imam još nekoliko telefonskih kartica. U tom trenutku me jedna od snajki iz Ukrajine od onih pet sa kojima smo se družili pita gde ću. Ja kažem da telefoniram, a ona će super i ja sam pošla tamo, idemo zajedno. Zvala se Vitalina ili Vita kako je sama sebe zvala. Do govornice i nazad je uspela da ispriča gde živi u Kijevu, šta sve radi tamo, šta bi volela da vidi ovde u Engleskoj, zašto je došla i još mnogo toga. Ja sam rekao tu i tamo po nešto, kad sam stigao i mogao. Inače po prirodi nije bila pričljiva, bar nije kada je bila u društvu. Izgleda da tako delujem na devojke kada sam u njihovoj blizini, prosto im se razveže jezik. Pošto je bila lepa devojka a naravno od toliko očiju da ne možeš ništa da sakriješ, kada sam došao u Bermudan počele su da padaju prve zajebancije na moj račun. Mada sam i ja bio u takvoj situaciji da nisam mogao da kažem ne možeš da ideš sa mnom. Ne znam da li bi se moja devojka složila sa tim, idemo u istom pravcu pa šta sad.
Krema:"Je li Pušo si ti to sa Vitalinom išao negde? "
Ja: "Aha, išli smo da da proverimo kakve su komunikacije sa Srbijom i Ukrajinom."
Miki: "Pa to ste mogli i ovde da proverite, niste morali da idete tamo negde, he he. "
Ja:"Pa mogli smo, ali računali smo da je još dan pa nam ne treba niko da nam svetli, mislim, možemo i sami da se snađemo, ali opet bar da znam da ima interesenata."
Srebrenko: "I jesi l' napravio nešto? "
Ja: "A šta sam to trebao da napravim? "
Srebrenko:"Pa sad ako ja treba da te učim šta si trebao da uradiš onda jebiga."
Ja onako ironično:"Pa očigledno da treba, ne znam šta sam to trebao da radim, možda u taj tvoj Leskovac gde vezuju tele za semafor vi to radite drugačije."
Srebrenko:"Ma jebalo te to tele više."
Ja:"Bre, ja vam nisam kriv što nikad nemate odgovor na pitanje, sexate li nešto i zašto ne?"
Panta:"Dobro kad ti imaš."
Ja:"Ja nemam, ali ja i ne radim na tome."
Svi:"Ne radimo ni mi."
Ja sad počinjem da ulećem klizeći sa obe noge, iako znam da svi imaju devojke:"Pa dobro, znam da ni vi ne radite ali ne brinite, popeli su čoveka na Mesec, popeće se neka i na vas."
Svi:"Ma jebi se."
Mislim se nisam isekao pravi prst danas (srednji prst) pa da vam se požalim i za to u fazonu:"Pogledajte koji sam prst isekao danas."
Tako su ostali indijanci krenuli da zezaju velikog poglavicu, jer do sada nisu imali baš nekog razloga, uvek sam ja imao mnogo više povoda da ih čukam po rogovima nego oni mene, mahom zbog toga što sam već uveliko imao pedigre čoveka sa sela pa sam se nešto bolje snalazio sa ovakvim poslovima, a i naravno usled dobre hrane, veličina konjske snage za koju su me Englezi računali se povećavala a samim tim i moj renome. Nego polako ima još dana za megdana. Polako idu dani kada će i drugi morati da se dokazuju od čega su sazdani.