Svadba – I deo
Nije to ludi kamen. U pitanju je uvek luda glava.
Elem, uvek nešto pre prvog kad bude plata pitam “devojku” tadašnju:” ‘Oš da se udaš za mene, bogat sam?” Na šta ona sada već ravnodušno odgovara:”Naravno”, pri tome ne podižući glavu sa knjige koju čita.
Guralo se tako, nešto vremena, recimo šesnaest godina.
Jednom, prolazeći tako pored opštine u centru Niša, zaronjen u standardne duboke misli, pazeći da mi pritom ne zapadne pljeskavica od dvesta grama sa lukom i ljutim papričicama iz ulja iz Bisera odmah tu preko puta, mi je pao na pamet cunning plan.
Dosta se čekalo, iako sam privatnik gastarbajter, ipak je toliko godina dovoljno za probni rad a i ja sam počeo da popuštam. Klecaju kolena, glava zanosi, ruke počinju da drhte, kosa je plava po default-u tako da i ako ima neka seda, onda se uspešno skriva. Sve to znači da mi je vreme da se 'vatam za ženu. Banem tako nenajavljen unutra i pitam šta treba da se uradi da bi se zakazalo venčanje.
Posle potpisivanja u tefter i plaćanja par nekih uplatnica, naravno, dobih datum koji je tamo negde septembra, za nešto više od tri meseca od trenutnog datuma. Koncentrični krugovi arome luka i ja smo odmah po izlasku iz opštine obavestili drugu polovinu u dijaspori da konačno može da odahne i da se za tri meseca završava probni rad. Za druge strane veze, se čuje polu-vrištanje. Malo je teže bilo da se razazna da li je euforično ili histerično sa gomilom komentara tipa:"Si blesav?! Si normalan?! Pa kako?! Pa što sad?!..." Sve u svemu gotovo sad. Alea iacta est! Datum za dan D, je određen, tj. skoro određen, još ne znamo da li će da bude subota ili nedelja ali za to treba da se dogovorimo još jednom kada i gospoja bude tu. Ne mož' čak ni kod nas da se oženiš bez mlade a ni oni u opštini mi ne veruju da je stvar rešena, ištu da gu vide.
Dok sam tako po ko zna koji put ja vadio praseće plećke i kese suvog mesa iz torbe koje mi je mama nagurala premajući se za povratak u dijasporu, moja druga polovina se pomamila sa potragom odgovarajuće bele odežde po internetu ali tome nešto kasnije.
Gosti
Ja , pošto nisam imao želju da iz dijaspore organizujem takav ivenat, hteo sam da se to sve završi u okviru familije i da borba bidne ravnopravna. Pao je dogovor, koliko naših, toliko i nji'ovih.
Tako se tavorilo nekih nekoliko nedelja. Nikakav prostor nije trebao, sve bi bilo organizovano u kućevnoj atmosferi i to je to a posle će da bude čašćevanje koga od familije kad na'vatamo. Za društvo nikad nije problem, ionako obilazimo prilično redovno sva uzgajališta niškog roštilja.
Međutim, pošto je već nešto nedelja prošlo žena donosi odluku da ne može da ne zove, ove tetke, one stričeve, jedne, druge, treće. Ima ih poviše sa svih strana (recim po 4 sa obe strane). Gledam ja spisak, i mislim se, ništa od mirnog venčanja. S druge strane nemam toliko tetki i stričeva da pariramo. U manjini smo kad se gleda najbliža familija. Nije mi za to nego sad ćemo morati da jurimo i neko restoranče. Toliko naroda nećemo moći da spakujemo tek tako. Kod mene u selu bi moglo, ali teško da bi moglo da prođe sa tih 40 zvanica, pre bih dodao još jednu nulu na tu cifru, jerbo drugačije kod nas ne biva.
Opet, tatko na ženu ne može da putuje, tako da performans mora da se održi na južnoj pruzi, ili bar negde pored nje.
Teško da se nađe slobodan restoran dva meseca pred događaj. Sve je živo (i mrtvo) zauzeto. Čini mi se da ću više da platim račun za telefon nego restoran na kraju. Na kraju nađe ženče neki hotel koji ima dve sale, veliku i jednu manju koja taman može se iskoristi za nas. Problem, kako reče šef tamo može da bude ako dole bude bila neka druga svadba, pa će i tu da bude muzika. Opet se razmišljam šta li mi je to sad trebalo. Lepo sam mogao još koji put to ovoliko vremena da guram, posle toga bi mi verovatno bilo svejedno. Muziku sam skroz zaboravio. Stvar će da bude prosta, naša muzika mora da bude glasnija od one ispod u velikoj sali hotela. To se bar da srediti, a i kad dođe familija sa sela što se dovikuje ima da nadglasamo te dole kakvi god da su.
Lepo se dogovorih sa čoveka, a naši najbolji ljudi koji su radili na mom slučaju tamo u otadžbini odnesoše kaparu.
Odmah napolju ima jedan bazen. Ako gosti ne budu primerni vidim da ćemo morati da unajmimo jednog konobara sa meredov da vadi one koji ne budu mogli da pogode kapiju.
I opet se tako tavorilo još jedno dve-tri nedelje i dan D se već ozbiljno približio.
Na nešto više od mesec dana pred sučeljavanje sa matičarem se vraćam ja od nekud, buduća mlada histeriše po kući, plače, smeje se, ne mogu da pohvatam kako da se postavim, koji gard da zauzmem, odbrambeni sa glavom duboko među ramenima za izbegavanje šerpi i ostalih tupih predmeta, ili već neki saosećavajući, sa blago-telećim tugaljivim pogledom. Kaže da ne može da zove ove statiste u goste a one da ne zove, mora svi da dođu. Osećam da mi nešto kreće iz stomaka na gore, ali mu srećom kućevna dizelaška trenerka navučena do pod mišku ne da. Moram da sednem, da udahnem nekoliko put, onako, duboko i pri tome da pazim na pneumotorax. Situacija je kritična, tačnije još kritičnija nego što je sada, ako je to moguće. Ne pitam ništa, nego odmah šefa sale da pitam za veliki prostor ispod malog koji smo elem prvobitno kaparisali. Na sreću slobodan je, pita koliko gostiju treba da ima, pošto on može da primi samo 150-160 ako se baš zgusnu. Kupljeno! Ja kažem da će možda 120-130 ljudi da bude.
Na kraju razgovora čujem zapomaganje dotičnog da više ne povećavamo broj gostiju jer ih bukvalno nema gde, jedino u bazen u plastično čamče.
Nepotrebno je da kažem da je na kraju broj ljudi povećavan dok nije došao do tih 150-160.
'Aljinče
Mlada bez odežde ne ide. Prva varijanta za kućevnu atmosferu je bila klasična, farmerice, košuljče i toliko. Sve je to bilo tako lepo da gospodži nije kvrcnulo u glavu nešto i da je mesec i po dana pred ivent promenila scenario u kojem ćemo da dobijemo još 40-50 statista. Sad već ne mogu farmerice i košuljče, mora da bidne nekakva bela uniforma kako je propisano.
Kuku-lele, koje drugo da kažem. Ova ne valja, ona je ružna, ova ima zlatni rasjferšlus, onoj je struk širok, dok ova ima šlic, ona nema šlic pa ne može da se mrda a u ovoj ne može da se sedi, a u ovoj ne može da se igra, u ovoj izgledam kao preparirana, dok u onoj izgledam kao stišnjena šunka, tj. salamica code name parizer (ovde mora da se stane jer će lista razloga da bude duža od teksta, koji pokušavam da skratim btw.).
Na sreću ne gleda se standardna uniforma po radnjama sa venčanicama nego samo obične bele haljine, znači opet neka ležernija varijanta. Koliko god da je ležerna teško da će da legne kako treba na bodljikavo prase koje treba da se uvuče u istu.
Na kraju naravno nijedna ne odgovara, od tri kandidata, mlada izgleda u jednom kao tetkica, druga je poslovna, a u trećoj kao lutka. Nema Germanija željeni dezen koji otvara u struku.
Kada je pala odluka da se spisak gostiju produži na maksimum zakupljenog establišmenta, onda je već moralo da se krene na plan B, a to je prava venčanica.
Elem, pošto je mlada konstitucije kao pritka za paradajs, onda je dobrana polovina otpala u startu, jer mlada ne može to ni da ponese. Ni mladoženja nije bolji ali se još uvek sa svojih 190 i kusur cm i nešto manje od 100kg žive vage čvrsto drži na zemlji. Mora da se zna ko će koga preko praga da unosi.
Bog blagoslovio Internet, pa je opravna i tehnički potkovana nevesta uzela stvar u svoje ruke i pronašla ovo:
Do dana D sad ima nešto više od mesec dana a poučena TV prenosima raznoraznih emisija od preko bare, zna da naručivanje tako nečeg traje više meseci. Elem, potraga nije trajala dugo, čim je videla ovo 'aljinče koje podseća na one vile iz Gospodara prstenova, pala je komanda:"Eno, u ono ću da se udam!". Hm... ispostavilo se da je to lakše reć' nego učiniti. Dotični vilinski negliže je remek delo neke dizajnerske kuće iz Belgije za koju nikad nisam čuo (tačnije, nisam čuo ni za jednu ako ćemo pravo). Mada ja mislim da ju je moja bolja polovina izabrala jer one druge ne bi mogla da ponese, no dobro sad, ne bunim se.
U Minhenu od milion prodavnica sa dotičnom robom, samo par njih je imaju na stanju a samo jedan odgovarajući broj, koji još ne znamo da li je odgovarajući ali dobro. Gospodža je ugovorila probanje, jer i za to treba termin, ne može samo da se bane tek tako. Na nesreću, mladoženja nije bio tu pa nije imala drugo mišljenje i morala ja da padne odluka da se dođe ponovo.
Kad je trebalo da se dođe ponovo, dotično 'aljinče je iščezlo. Ne, nije prodato, jednostavno je nestalo. Prodavačica ne zna gde je i ne može da je nađe. Tako se neslavno završio prvi pokušaj akvizicije ovog negližea.
Šta da kažem, histerija! Vidim ja da je đavo odneo šalu, pa sam uzeo stvar u svoje ruke i krenuo da zovem poznate i nepoznate radnje da vidim da li mogu da nabave to što treba. Kada kažem da treba za septembar, svi kažu, aha pa ima vremena, to je za godinu i kusur dana. Kada im kažem da nema ono godinu, nego da radimo samo sa kusurom, polovina mi je zalupila slušalicu, veći deo ostatka je reko da je to nemoguće a samo nekoliko njih su rekli da će da pokušaju, tj. moraju da zovu proizvođača u Belgiji, pa onda da vide sa proizvodnjom u Španiji i na kraju ako neka Huanita tamo zasedne kako treba može da izštrika ovo čudilo.
Rezultat? Proširujemo potragu, krenuo sam da zovem i radnje oko Minhena.
Zadnjih nekoliko njih koje su rekle da će da se jave jer nemaju na stanju ali će da zovu proizvođača su me pitali da li sam pokušao da dotično aljinče nađem još negde, jer su u zadnjih nekoliko dana toliko upita za tu haljinu te veličine iz okoline Minhena dobili, da ne znaju da li da proširuju proizvodnju ili je to sve jedan isti nezgodni kupac. Šta da kažem, kad imam nezgodnu ženu, biće da je ovo drugo.
Na kraju smo išli 150km od Minhena na probu a i tamo je zakazano i prepravljanje koje je trebalo da bude gotovo tek dva-tri dana pred polazak u otadžbinu, posle toga nema mesta za prepravke a desetak dana pre nezgodnog dana. Mislim da je pola Evropske Unije pratilo tih nekoliko zadnjih bodova na negližeu u nadi da će sve da ispadne kako treba, da ne pominjem celu Belgiju i Španiju koje nisu mogle da spavaju zbog toga.
Nešto posle toga sam opet pomislio šta li mi je to trebalo.
A šta je tek posle bilo...
Pa moraćete da se strpite da skratim i sledeći nastavak.