Danas sam se vraćala sa posla zavezanih ramena u čvor, kapaka muljavih, otekla od neke teskobe, pa se nešto mislila, i mislila, i mislila. Ali, čak mi je i tako mute zvučalo bedno i prosto, toliko da nisam sama sebi htela da postavim pitanje: Vlasto, kada si poslednji put imala osećaj da ideš negde potpuno slobodna? Od patetike mi se digao želudac, ali sam ga vratila nazad, obećala mu špagete sa puno parmezana i nastavila tlačenje sopstvene persone. Da li moraš da radiš? Ono, baš moraš? I baš ovo? A šta bi ti? I baš ovde? A gde bi ti?
Moj tata je obožavao da odgovara na ta moja neodređena i nemoguća gurmanska, geografska i ontološka pitanja.
- Jao, tata, što se meni jede nešto...
- Šta nešto?
- Ne znam šta...znaš onako...nešto...
- Brankaa!! Vlasti se jede govno s mlekom!
- Tata, kako se meni putuje.
- A gde sine?
- Ne znam, negde.
- Brankaaa! Pakuj, Vlasta putuje u Tunguziju!
Nikada sa nisam setila da ga pitam zašto baš u Tunguziju, te je on tačnu lokaciju te čarobne zemlje odneo sa sobom, a meni je ostalo srce na njenom graničnom prelazu. I zahvaljujući osmehu koji mu se zalepio za lice još kao malom, i valjda ga je bolelo da ga skida, pa zato i nije, zauvek mi se urezalo osećanje da - što bi rekao Šopenhauer: „Genije i najtužniju okolinu preoblikuje u umetničko delo" . Zato tvrdim da sam ja (čak sam spremna ruku na panj u bašti da stavim da mi je tupom testerom odsečete ako lažem) jedan potpuni genije. Kao Jimmy Neutron. Svako jutro uđem u svoj ogromni balon od sapunice i idem na posao. Ako mi ga probuše, ja naduvam novi. Moš misliti...
I uopšte, posmatram ljude oko sebe, pa eto i vas, pa se mislim: ova je zemlja puna genijalaca koji od svoje svakodnevnice prave umetnički mambo-džambo, Rej Čarlsov „Mess Around", Preverovo „Sunce noći" ( „boja svetlosti i boja tmine bliznakinje su iste svetline"...).
Mislite da je Sinu bilo lako kada se žrtvovao, da je Cezaru bilo lako da osvoji Galiju, Dejv Brubeku kada ga je kritika pljuvala, Van Gogu!?, Kolumbu, Balboi, Magelanu, Kepleru, Paracelzusu, Darvinu, Pasteru, Petrarki, Njutnu, Faradeju, Ajnštajnu? Mislite da su Ciceron i Gutenberg baš svaki dan išli srećni na posao?
Važno je da znamo nekolilo stvari: Treba se dobro hraniti. Zbog imunog sistema i živaca. Treba voleti. Treba čačkati mečku i dirati lava dok spava. Terati kera. Treba svaki dan uraditi nešto dobro. Reći kada nije dobro, leći kada je dobro. U stvari, kažu da je leganje poželjno u što većim merama...Boriti se za nešto što nam nije dato, a trebalo bi da je već odavno tu. Kao sigurnost. Kao spokoj. Money. Treba slušati puno muzike, gledati filmove i čitati knjige. Na sladoled redovno ići. Piti rakije. Čuvati prijatelje, posmatrati neprijatelje. Odrediti neprijatelje. Definisati „neprijatelje". Odvezati ramena. Očijukati malo. Kupiti skener, za bus, da znamo kome da ustajemo. Svaki dan zapisati jednu lepu priču, makar za sebe. Moja petogodišnja ćerka, recimo, svaki dan crta priče. Evo šta je danas nacrtala: „Dinosaurus ide u šetnju, a duga sija, a žaba isplazi jezik da uhvati muvu. Kad uhvati muvu, pljus sebe jezikom po licu, prevrne se i dinosurusa sruši, a duga se smeje, nikako da prestane."
Ništa nisam oduzela ni dodala i žao mi je što kod kuće nemam skener, da vidite vi tu muvu i tu žabu, i tu dugu...
Yeah...
PS: Najbrži poster biće nagrađen mogućnošću da umesto mene postavi ono što i ja sada slušam: Ray Charles:" Night Time is the Right time".