Rat u Avganistanu od početka je bio manje sporan od rata u Iraku. Njegov početak vidjen je kao opravdana reakcija na napad Al-Kaide, njegovo produženo trajanje objašnjeno odlivanjem snaga na taj drugi sukob. Avganistan je izazivao manje podela, polemika, protesta, neko vreme se odvijao gotovo neprimetno, u džinovskoj senci Iraka. Ali osam godina kasnije, taj sukob je sve nepopularniji, a Bela kuća suočena sa pitanjem – šta dalje? Posle 800 poginulih vojnika, koliko još života žrtvovati, posle potrošenih 220 milijardi dolara, koliko još novca izdvojiti za sukob čiji je ishod krajnje neizvestan...
Predsednik Obama je još u predizbornoj kampanji obećavao da će brzo okončati rat u Iraku i koncentrisati se na Avganistan kao utočište terorista, svojim kasnijim potezima ostao dosledan toj ideji, a administracija razmatra mogućnost slanja čak 40,000 novih vojnika. Medjutim, ovih dana Bela kuća insistira na tome da je potrebno razviti novu strategiju pre izdvajanja novih resursa. Operacije u Avganistanu u početku su bile efikasne i uspešne. Talibani su proterani, organizovani izbori, jedan od pozitivnih rezultata je emancipacija avganistanskih žena. Pa opet, aktuelni režim smatra se korumpiranim, optužen je za lažiranje izbora (čuli ste, verovatno, za sukob na relaciji Kai Eide – Piter Galbrajt), talibanska pobuna jača, teroristi i dalje imaju utočište. Stradanja civila su strahovita - UN procenjuju da je samo u prvih sest meseci ove godine poginulo 1013 civila, u pobunjenickim napadima ali i vazdusnim udarima NATO i SAD.
Obama mora da odluči u kom će se smeru razvijati njegova strategija za Avganistan i Pakistan, i koliko će novih vojnika poslati, imajući u vidu troškove rata, činjenicu da je strpljenje američke javnosti na izmaku, najzad, imajući u vidu izbore 2012.
Šta dalje? Nedeljnik Tajm navodi dva suprostavljena gledišta. Jedno, koje iznosi Piter Bergen (ekspert za terorizam, analitičar i novinar koji je 1997. snimio prvi televizijski intervju sa Osamom bin Ladenom) jeste da je Avganistan u boljem stanju nego što mnogi misle i da treba dati još vremena, uz ocenu da jedino američke snage mogu da zemlju sačuvaju od Talibana. On navodi procenu jednog istaknutog avganistanskog političara da bi, bez medjunarodnog prisustva Talibani u roku od 24 sata bili u Kabulu. Bergen tvrdi da je rat u Avganistan moguće dobiti, i izmedju ostalog osporava tvrdnje da zaraćena plemena i etničke frakcije onemogućavaju izgradnju nacije u Avganistanu podsećanjem da se prva avganistanska država pojavila 1747, što Avganistan čini starijom nacijom od američke. Strategija smanjenja broja vojnika i koncentrisanje napada na pobunjenički vrh, napada koje bi vršile specijalne snage i bespilotne letelice, koju zagovara deo američkog političkog i vojnog vrha, zapravo predstavlja politiku sličnu onoj koju je primenjivala Bušova administracija u prvim godinama okupacije – ističe autor.
Drugačiji kurs zagovara Lesli Gelb, počasni predsednik Saveta za spoljnopolitičke odnose i nekadašnji kolumnista Njujork Tajmsa. On smatra da Amerikanci treba da prestanu da pokušavaju nemoguće – izgradnju efikasne vlade u Kabulu i povećanje avganistanskih snaga bezbednosti. Umesto toga treba se koncentrisati na stvaranje manje vojska koja će se zaista boriti protiv Talibana, i na obuku lokalnih plemenskih lidera.Zatim, treba izazvati podele medju samim Talibanima. razdvojiti umerene od fanatika. Neposredne probleme nasilja rešiti sa 10,000 dodatnih vojnika, umesto 40,000. Obezbediti podršku Pakistana, Indije, Kine, Rusije pa čak i Irana, koji svi dele interes za suzibjanje sunitskog verskog ekstremizma i trgovine narkoticima. Američki interes je da se pretnja terorizma suzbija na globalnom nivou, a ne samo u Avganistanu i najzad, potrebno je da se SAD izvuku iz beskonačnih ratova tako da rukovodstvo može da se koncentriše na ono što ih čini vodećom svetskom silom – a to je ekonomija. Agresivniji pristup sa slanjem 40,000 vojnika jednostavno nije u skladu sa realnošću, smatra Gelb. Obama će se sa svojim vojnim vrhom ponovo konsultovati u petak, a Bela kuća najavljuje da odluku neće doneti odmah. Posle mnogo vaganja, i mnogo konsultacija, američki vrhovni komandant ipak će morati da je donese – sam, i da snosi najveći teret njenih posledica.