Gledala sam preksinoć na RTS odličnu emisiju Evropski put Srbije. Gosti su bili intalijanski ministar spoljnih poslova Masimo Dalema, Sonja Liht, Jovan Teokarević i jedna gospođa iz nekog EU naučnog insituta čije ime nisam stigla da zapamtim ( izvinajvam se i gospođi i čitaocima bloga).
Emisija je bila na Engleskom, sa titlom na srpskom, koji je išao istovremeno. Novinar je postavljao pitanja na engleskom, sasvim solidno formulisana. Ne znam druge tehničke detalje, da li je program išao uživo ili ne, ali efekat je bio-bez gubljenja dinamike, profi i efikasno. Ono što je u emisiji rečeno, ili nije rečeno, ono što je pitano, ono preko čega je pređeno, …sve mi se to nekako učinilo vrlo bitnim. Orkestrirano ili ne, spontano ili ne, ali bitno.
Masimo Dalema je srpskoj javnosti više puta pokušao da stavi do znanja da se manu prošlosti i okrenu budućnosti. O toj vrsti EU poruke kada je Kosovo u pitanju sam već više puta pisala. Čini mi se da ona daje argumente Koštunici, jer se prelazi sa aspekta kazne i krivice. Meni se ne sviđa, mislim da nije argument međunarodnog prava ni međunarodnih odnosa, ali je svakako u skaldu sa geopolitičkim okolnostima u kojima se “pregovori” odvijaju. To je forma u kojoj je izgleda EU uspela da nađe vlasititi kompromis oko statusa Kosova, i to se mora imati na umu sviđalo se to nama ili ne. Ponovio je i više puta da se manemo simbolike i semantike, i to je kao uputio obema stranama. Posle je ipak spomenuo nezavisnost Kosova kao ishod, na šta novinar RTS nije preterano reagovao. Rečeno, eto. Kao što je spomenuo i evropsku perspektivu regiona.
Italijanska gospođa je na vrlo jasan način objasnila šta donosi novi EU reformski sporazum i koje međunarodno pravne probleme EU trenutno ima da na Kosovu uspostavi svoju misiju. Ovde je već bilo reči o insistiranju Prorokovića da to mora ostati UNMIK a ne nova EU misija, dok recimo Oliver Ivanović otvoreno zagovara novu EU misiju.
Sonja Liht je na odličan način podsetila da je EU i sama prevashodno mirovni projekat koji je da bi postigao svoj cilj imao u startu širi pristup, i da bi se tako trebalo odnositi prema celom refionu zapadnog Blakana-dati mu jasnu EU perspektivu, i proces koji se može meriti manjim koracima. Spomenula je fenomen da se u našem društvu pro EU stav procentualno poveća kad npr dobijemo pozitivnu studiju o izvodljivosti, iako većina u javnosti ne zna ni šta je to. Prešla je preko teme Kosova slažući se sa Daleminom frazom da se trebamo okrenuti budućnosti. Možda i ona predstavlja jednu formu koja može da posluži kao utrašnji kompromis reformskih snaga kako imati zajednički stav o budućem statusu Kosova, procesu i proceni štete i koristi od jednog ili drugog ishoda, te shodno tome definisati i poteze koji moraju da uslede. Uz svu kritiku takvog stava koji sam više puta iznosila, smatram ga trenutno prihvatljivim. I preko potrebnim.
Jovan Teokarević je vrlo dobro istakao glavne atribute novog sporazuma. Naglasio je da on, za razliku od prethodnog iz Nice, omogućava da Unija funkcioniše- donosi odluke, i sa više od 27 članova koliko ih sada ima, i to je vrlo dobra vest za zemlje zapadnog Balkana. Prosto mi je laknulo da slušam nekog ko na tako jasan način objašnjava funkcionisanje Unije i šta bi Srbija dobila a šta izgubila ako bi izgubila dinamiku pridruživanja.
Možda grešim, možda vidim onog čega nema, ali takvi gosti, takva emisija na RTSu, ja sam tu čula i u svemu tome videla više poruka. Važnih.
Dodajte tome i ovo. Išinger juče u kaže da je Moskva uvek govorila da ne treba žuriti s rešavanjem kosovskog pitanja, ali da je prošlog meseca podržala saopštenje Kontakt grupe da rešenje mora biti nađeno bez odlaganja.
Išinger dodaje da je američka definicija nezavisnosti istovetna evropskoj i ne podrazumeva neograničenu, već strogo kontrolisanu nezavisnost, uz prisustvo misija EU i NATO-a sa ovlašćenjima za donošenje odluka.
Vreme je za izbore. Tipa mi protiv njih. Makar u drugom krugu.