Petar Surla je rodjen 1979. godine i njegova struka je marketing. On i moj muž su se nekim čudom pronašli u raljama liberalnog kapitalizma, gde su obojica glumili poslovne ljude. Ali, kako istina kad tad izadje na videlo, tako je Cvexkeks ubrzo shvatio da Petar ima mračni predmet želja - fotografiju. I to ne bilo kakvu, već railway photograpy! Dakle, on je jedan od onih...Zaljubljenik u vozove, pruge i daljine...Evo šta o njemu kaže Google: Petar has participated in many tematic rail-photography exibitions, has wone several prizes in Serbia and abbroad and his photographs were published in french magazine PHOTO. Curentlly, he lives in Belgrade, Serbia. Moja reakcija je bila - Pa dobro, niko nije savršen. Važno da je on dobar čovek i dobar radnik:)
Sve dok nisam odgledala Petrov film A whistle of the midnight train - ..a story of a guy who cannot sleep unless he hears the whistle of the midnight train... and his quest for midnight train... a quest that went on side track...
Pre nego sednete da odgledate film, upozorenje: pustite da vas muzika i slika odvedu što dalje i dublje. Mislite grozne, strašne, tužne misli. Mislite prazno, mučno i klaustrofobično. Mislite o vozovima koji nikuda ne vode...A onda se vratite, umijte se i....proslavite život! Ako u medjuvremenu niste zaspali:)
Imam jednog druga koga kad pitate gde radi, uvek kaže - Na železnici! I ti ga lepo zamisliš kao skretničara sa teget kapom, kako maše i pištaljkom daje znak za polazak voza...a čovek, u stvari, drma Romantičnim prugama Srbije! Srećan rodjendan njemu, Petru, meni i svima onima koji su zaljubljeni u kloparanje točkova koji nigde ne vode...
A whistle of the midnight train, part I
A whistle of the midnight train, part II
...stojimo pored voza on, njegova mama i ja. Ona plače, on se smeši, a ja gledam u šine i mislim se - baš su uske, kako vozovi ne ispadaju češće? On ide u vojsku, mama i dalje plače, grli ga i proverava da li je natrpala dovoljno hrane u torbu koja puca po šavovima. Meni nešto smešno. Došlo mi da mu pevam Selma putuje na fakultet, a Bjelo dugme je uvek smešno. Kao na sahranama kada vam se srce stegne i preti da će da pukne, a sve što iz vas izlazi je sumanuti kikot. On me grli i nešto govori, ne čujem, bubnja mi u ušima... Zašto ne naginji se kroz prozor piše na svim jezicima osim na engleskom? Da li i vojnici čim voz krene sednu i izvade pečeno pile? I da li im suze padaju na krilca? On ulazi u voz i trenutak kasnije je još jedna glava koja viri kroz prozor. I ruka koja pokušava da dotakne moju. Aman, zašto ova žena ovoliko plače? Onda pisak, neka dimčina, kloparanje i...ode voz. Dovidjenja, dovidjenja...Čekaj, kojim busem sad idem kući? I dalje ne čujem ništa osim srca koje mi bubnja u ušima. Mama mi otvara vrata i pita je l' otišao. Otvaram usta da kažem da, ali nikakav zvuk ne izlazi....
Onda krećem da cvilim i slinim, i psujem Selmu, i železnicu i uske šine...i bulaznim da će voz da se izvrne. Lepo vidim naslove u Politici - Ispao voz iz šina, mnogo povredjenih! Vratiće se, kaže mama, valjda da me uteši, ali meni sa 18 godina taj koncept budućnosti ništa ne znači.
On će se vratiti...ali sam ja zauvek otišla. Onim istim vozom.