Regionalizacija i decentralizacija Srbije jesu moje omiljene, ne samo političe, teme, o kojima sam pisao, na ovom Blogu, ali i kao, svojevremeno, član Ustavne komisije 2003.godine. Tada sam bio u prilici da se suočim i sa mnogim stavovima i idejama koji su bile više plod očuvanja svoje (partijske i lične) pozicije, nego zaista i suštinsko rešavanje ove problematike. Mnoga predubedjenja, kao i mnoge zloupotrebe, bile su prečesto glavna tema. Patriotizam, ljubav prema Srbiji i njenim gradjanima koji je provejavao iz svakojakih nastupa bili su zamena i protivteža, svakom konstruktivnom predlogu! Takozvani separatizam je bio omiljeni odgovor kvazipatriota, koji tako skoro ceo radni vek provedoše, na plaćenim funkcijama, zaklinjući se u svoju ljubav prema državi, kojoj su svojim angažovanjem neprekidno nanosili samo štetu, a sebi pribavljali sasvim lepu korist. Ideja regionalizacije nije nikakva novotarija, vec je u Evropi prisutna pola veka, sa iskustvima , koja mogu biti zanimljiva, pragmatična i korisna. O tome je nedavno govorio predsednik Srbije Boris Tadic, ali u svojstvu predsednika DS-a, pa da ponešto prokomentarišem. Ne sumnjam da je predsednik Srbije, i po Ustavu, najodgovrnija osoba u državi, ali to mu ne daje za pravo da je i najzabrinutiji, da je najveći patriota! Ne znam kako se to i čime meri? Nedavno je održan sastanak Glavnog odbora DS-a, sa koga je “Politika” prenela:
“ Govoreći o regionalizaciji Srbije, pitanju koje je nedavno sam pokrenuo, a što je izazvalo nedoumice u javnosti da li je ona moguća bez promene Ustava i šta bi konkretno značila, predsednik DS-a je pojasnio da ideja koju zastupa nije ideja stvaranja regija koje bi ličile na Vojvodinu i Kosovo. „Ovo nije 1974. godina i vreme Ustava koji je ugrozio stabilnost Srbije”.
Čini mi se da se nepravedno spominje 1974. godina, odmah kao ogradjivanje predsednika DS-a, od procesa regionalizacije, a da se u tom kontekstu ne spominje, bar na isti način i sve ono što smo doživeli, nakon toga, a posebno kada je “Srbija postala cela, od Horgoša-do Dragaša”, kada nam je i napravljena najveća šteta! Neću da komentarišem, ustav iz 1974, ali koliko se rezultati mogu sagledati, centralizam nam je doneo najveće moguće zlo, no o tome ni reči! Ako je nešto ugrozilo Srbiju, to je bilo u vreme SPS-a i Miloševića, sa nezapamćenom tragedijom, a tome nije kriv ustav iz 1974.godine, već jedan drugi ustav- recimo Žabljački!
“Ideja regionalizacije, kako je objasnio (B.Tadic), nije ideja podele Srbije, već upravo ideja jačanja njenog integriteta. Vec u prvoj rečenici, predsednika DS-a Borisa Tadića, koristi se jedan od klasičnih stereotipa po kome se regionalizacija svodi na PODELU, a ne na TERITORIJALNU ORGANIZACIJU, čime se, automatski, stavlja znak jednakosti izmedju regionalizacije i separatizma!!! Regionalizacija i teritorijalna organizacija su ustavne kategorije, a ne nešto protiv - ustavno!!!Ako zemlja nema ravnomeran regionalan razvoj dovodi u pitanje vlastiti integritet. Zemlja-država Srbija poodavno nema ravnomerni regionalni razvoj, pa je sopstveni integritet dovela u pitanje pre regionalizacije,a regionalizacija može da bude jedini spas! Svi gradjani Srbije izvan Beograda, to vide i o tome govore, tako da se zagovornici regionalizacije za to i ne mogu optuživati, već oni koji su se zalagali za drugačiji koncept. Kod nas se regionalizaciji obično pristupa na osnovu istorijskog principa što je potpuno pogrešan pristup. On je disfunkcionalan i ponekad ugrožava i samu ideju decentralizacije.”
Istorijski princip jeste jedan od važnih faktora definisanja regija. U svim evropskim dokumentima i deklaracijama, poziva se upravo na istorijsko definisanje, kao deo tradicije, geografskog, kulturnog, sociološkog modela i miljea. Istorija se ne može zaobići, ili koristiti “na kašičicu” prema potrebi? Otuda se čuje da će se, po ovom novom predlogu, eventualne regije nazivati sasvim drugačije, osim Beograda i Vojvodine (???), tako da će npr. Šumadija biti Centralna Srbija, a Šumadinci neće biti Šumadinci, nego centralisti. Pa ako to ime nekome odgovara, onda bi Beograd-Beogradjani, morali biti centralisti, a Šumadija južna Srbija, jer je i danas ostala floskula” što južnije to tužnije !” Ako je već tako, zašto predlagač nema hrabrosti i do kraja sve izmeni, pa tako ugasi Vojvodinu i proglasi je za Severnu Srbiju!!? Srbija ima sasvim lepa imena svojih regija: Vojvodina, Šumadija, Braničevo, Timočka krajina, Raška oblast, Sandžak, Župa, Pčinjska oblast, Ponišavlje, Pomoravlje…i Beograd kao glavni grad i metropolu! Gradjani Srbije na taj način znaju i prepoznaju svoje regije, svoj identitet. Zar nije lakše već postojeće regije samo definisati prema statusu i nadležnostia, nego prepakivati teritorije prema, recimo, prostornom planu? Ili je kvaka u tome, da se Šumadija ugasi-transformiše u Centralnu Srbiju, da bi se Beograd dalje širio, sve do Velike Plane ili Lazarevca (na primer!) kako bi svi mi, ipak, jednoga dana bili Beogradjani. Pamti li neko koliko puta i kada je gradonačelnik grada Beograda g-din Dragan Djilas, obišao opštine koje je Beograd anektirao od Šumadije, poput Lazarevca ili Mladenovca? Na kraju krajeva to dugoročno šteti i samom Beogradu, jer gradjani optina Beograda na po 50-60 km udaljenosti od njega, kada mu već pripadaju, hrle ka centru, tj, samom užem gradskom jezgru, pa je tako glavni grad postao prenaseljen, zagušen i prenatrpan, umesto ravnomernog regionalnog razvoja! Ne može se samo centralizovati kasa, a njeni gradjani regionalizovati, tako da sve ima svoju cenu.
Ideja je, kako je rekao, da se regionalizacija i decentralizacija budu usmerene ka građanima, odnosno da se njima obezbedi bolji život, a ne ka lokalnim političkim elitama pa da se formiraju feudi što bi dovelo u pitanje integritet zemlje. Koliko je meni poznato najveći broj funkcija na državnom i lokalnom nivou, zauzimaju upravo pripadnici DS-a ili šire koalicije na vlasti okupljeni oko DS-a i SPS-a pa ne znam odakle sumnja u sopstvene kadrove, da će baš oni svoje regije proglasiti za feude? Feudi su klasične floskule - stereotipi, poput separatizma kod regionalista! Do sada se ovom problemu pristupalo tako da su ingerencije države prenošene na neke manje celine koje su postajale državice ili paradržavice. Princip regionalizacije i JESTE princip SUPSIDIJARNOSTI po kome se odredjene nadležnosti prenose na niže nivoe, regije ili lokalne samouprave, kako bi se država rasteretila bezbroj poslova (i birokratije!) koje mogu za njene potrebe da završavaju odredjeni niži nivoi, koji su daleko bliži samim gradjanima. Ako bi se regionalizacija definisala samo novim (ili starim) imenima, a ne suštinskim promenama, nadležnostima, izvornim prihodima, imovinom… ali i odgovornošću, onda bi sve bilo isto, samo drugačie pakovanje! Do kraja mandata ove vlade pristupiće se nekim političkim reformama, jer „Ustav nije sveto pismo koje je neizmenjivo, on je pravni okvir koji uvek može da se dograđuje i razrađuje.” Eto bar da se negde slažemo! On se pozvao na evropska iskustva u regionalizaciji naglasivši da naši regioni treba da se povezuju sa regionima u okolnim zemljama. Složićemo se lako i oko ovog pitanja, ako mi se objasni kako to misli da se sprovede, po nalogu centra i vrha vlasti ili će se samim regijama preneti deo nadležnosti kako bi pokazali sopstvenu inicijativu, kreativnost, preduzetništvo…Dok se tako nešto ne desi, nezadovoljni radnici će dolaziti, s pravom, u Beograd, ispred Vlade, da traže svoje pravo, ali i da povremeno blokiraju Beograd. Ako druge regije i lokalne samouprave, nemaju nadležnosti, pa ni odgovornost za punjenje i trošenje budžeta, onda nemaju ni odgovornost.
Tadić se osvrnuo i na pitanje zakona o nadležnosti Vojvodine i Statuta ove pokrajine rekavši da ima onih koji bi da to stave u drugi plan, ali da on smatra da to pitanje ne treba da čeka i da treba da bude rešeno, „ali da treba da bude smešteno u ideju regionalizacije Srbije, a ne izvan nje kao da Vojvodina i njena decentralizacija i regionalizacija nemaju nikakve veze sa regionalizacijom ostatka Srbije. On je najavio da će pitanje regionalizacije predložiti kao centralno pitanje za sledeću Skupštinu
Potpuno se slažem da je pitanje Statuta Vojvodine, stavljeno u drugi plan, skoro već i zaboravaljeno, ali podsećam da su Statut Vojvodine, većinom i najvećim brojem izglasali pokrajinski poslanici DS.a! Pa zar pokrajinski poslanici DS-a nisu u koordinaciji sa celokupnim DS-om, zar prethodno nisu bili politički i drugi dogovori, na osnovu koga je Statut dogovoren? Zar su pokrajinski poslanici, pa i DS-a, poslanici drugog reda, u odnosu na republičke poslanike?
Previše problematičnih i nedefinisanih stavova predsednika DS-a po pitanju regionalizma, osim ako se predsednik DS-a, o tome, već nije usaglasio sa predsednikom Srbije?
Sa - čekaćemo !