Sada već u panici, zamakao sam iza zavese. U mraku kulise, napipao sam kvaku i umakao utvari kroz vrata u slabo osvetljeni hodnik. U dubini nisam mogao da razaznam dokle se proteže. Dvoja, troja vrata bila su vidljiva. Pribrao sam se, ispravio i krenuo da osluškujem.
Tri minuta posle osam uveče Cvetković je poslednji ušao na sastanak noseći aktovku i papirnu, braon kesu. Sva svetla u sali na trećem spratu zgrade u Nemanjinoj ulici bila su popaljena, a čoju na stolu načičkanu flašicama kisele vode, svi su još malo dotezali kao na mirovnim pregovorima. Izuzev sekretarice Slavice koja je za malim stolom sa strane ispijala nemasni jogurt i pripremela se da hvata beleške, ostali su piljili u zelene dlačice po čoji.
Kafe-kuvarica Milijana servirala je šoljice s kafom pred ozbiljna lica za okruglim stolom kao da je i dalje servirka u vtiću.
Možda i ne postoji drugi način. Usisani smo toliko precizno da kolege oko mene nisu svesne u kakvom kurčevom sistemu radimo. Valjda velike korporacije tako funkcionišu. Stvorene da od prvog časa uvuku polu poraženog čoveka, predstave svoje čiste etisone, velike prozore i stolove od po tri metra od kojih je jedan uvek tvoj i od drugog čoveka te deli zid u visini glave, obojen u zeleno radi navodnog odmaranja očiju, a ti jadnik pomisliš kako su fini uslovi rada. Na kraju si kao spermić, isturene glave i vrata. Neko te izdrka – prsneš, najradije bi izvršio ritualno ubistvo
Marija me moli da dođem u šumu, Šumarice, nema teorije, kažem, da se uhvatim za tu strunu, za slamku spasa, da tebi nije tvog glasa, Marice, i ti bi strunula zaglavljena u stelji, sve na kraju strune. Kaže znam za tvoju familiju oni znaju šta tebi nedostaje ali ja znam kada stvarno dosta je
Kišni čovek koji pleše oko grada dao mi je u ruke dve flaše. Kao neiskusni petak pomešao sam pića i sada bolje da me nema. Jedno je bila klekovača od koje sam kao poklekao, drugo je bila obična brlja od koje sam počeo da brbljam i brljam. Srljam u svoj kraj i usta ne zatvaram, ljudi su postali ružniji, petak je, draga
Gidra je delovao sluđeno kada sam ga pitao zašto i dalje glumata, kaže proklet da sam, on je dasa, dvesta kila vetrova je primao na prsa, dnevno. Rasuo se na komade kada sam mu dokazao da i njega vreme može da pokrade, zaborav iz kog se ni ti ni ja nećemo izvući, prati me od Beograda i čeka me kući
Deda Mraz je pronađen u kafani Kod Radovana, dan nakon drugog dana Sv. Nikole. Bilo je već svanulo kada ga je čistačica ugledala ispod jednog od prevrnutih stolova. Nosio je svoje radno odelo i imao je veštačku bradu. Bio je izbezumljen i duševno rastrojen. Čuvar parkinga ga je odvezao u mesnu veterinarsku ambulantu, jedinu ustanovu koja je imala kakve takve veze sa medicinom. Deda Mraz je umro na bali sena u profilaktorijumu ambulante nakon dva tri sata agonije, od, kako je izrekao veterinarski tehničar, jedini u tom momentu prisutan, meningitisa.
Naklapalo se da je Deda Mraz završio u gorepomenutoj kafani, u kojoj gazda Radovan ponosno slavi svog sveca uz još pola sela, na dan Sv. Nikole i da je, iako se cele godine, želeći da popravi svoju pojavu pred ženom, borio protiv višedecenijskog alkoholizma, ne okusivši kap alkohola, te večeri svojevoljno, ili po pričama nekih ne mnogo pouzdanih ljudi, protiv svoje volje, popio barem litar, a najverovatnije i više, Rubinovog vinjaka. Pogubni uticaj etil-alkohola posle dugotrajne apstinencije oborio je Deda Mraza pod sto i polagano ga uvodio u i izvodio iz stanja pomućene svesti. Medicinski sročeno upao je u delirium tremens iz kog ga nijedan veterinar, da je bio prisutan, ne bi mogao izvući.
Poslednja promena koja se desila na ekranu Jovaninog laptopa bilo je gašenje svih tabela, pregledača, kalendara, planera i digitrona. Video se skrinsejver - Jovana na bočnoj klupi turističkog džipa, okrenuta licem kameri aparata koji drži u desnoj ruci, a leđima prema zalasku sunca na jezeru Chott el Djerid u Tunisu. Njena prirodno plava kosa zaustavljena je u trenu vijorenja na pustinjskom vetru. Sunce je veliko i pozira, a slane bare, iz kojih domaće stanovništvo vadi so, presijavaju se kao velike tufne na haljini boje peska. Zbog malog upadnog ugla njihova boja je svetlo srebrna, gotovo bela. Letovanje koje malo ko sebi može da priušti Jovana je sebi poklonila u godini na izmaku. Fotografija joj, pored toga što je stalno podseća na to gde je ona u nevidljivoj hijerarhiji sveta, koja je drži da se ne raspadne, ponekad ogreje srce na preuranjenoj beogradskoj zimi. U stvarnosti, sunce je već odavno zašlo. Nadolaze najkraći dani u godini. Bio je mrak kada je jutros dolazila na posao, mrak je i sada kada se sprema da izađe. Pakuje računar u jednu torbu, davi drugu za kaiš, uzima kaput sa naslona stolice i stavlja ga preko ruke, isključuje svetlo u svojoj kancelariji. Sa sedmog sprata nove korporacijske zgrade, ogrezle u providno staklo i uglačani metal, pruža se pogled na reku. Iza nje ostaje tablica sa imenom, prezimenom i titulom. Menadžer za poslovne procese i kontrolu kvaliteta u osiguranju života.