Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

DOĐITE, NEĆETE SE VRATITI (2/3)

horheakimov RSS / 25.12.2019. u 19:59

Sada već u panici, zamakao sam iza zavese. U mraku kulise, napipao sam kvaku i umakao utvari kroz vrata u slabo osvetljeni hodnik. U dubini nisam mogao da razaznam dokle se proteže. Dvoja, troja vrata bila su vidljiva. Pribrao sam se, ispravio i krenuo da osluškujem.

 

 

            … Bravo rođače. Goool! …

            Jao sport, pomislio sam i dotrčao do vrata iza kojih je dopirala buka. Prenos uživo.

            … I? Probijanje Goluže. Probijaaanje. Imamo tri gola prednosti. 26:23. Tačno tri minuta do kraja utakmice…

            Jao vodimo. Tooo!

            … Šut! Ali Stojanović brani! Brani Stojanović! Bravo! Bravo! Bravo! Bravo! Bravo!

            Jebote dobijamo. Ne znam šta, ali važno je da naši dobijaju.

            …budite hrabri, vratite im milo za drago, vratite im za sve ove godine i naši momci, su evo, uspeli, još minut i petnaest sekundi, i evo ga Stefanović, 27:23, i zaista srce igra, srce malo kome uspeva da izdrži… šta da vam kažem, bili smo napeti, bili smo svi napeti, kao strune, želeli smo ovu pobedu, i evo osvetili su naši muškarci, osvetili su našu nejač, osvetili su devojke… još pedeset pet sekundi do kraja.

            Biće kraj i ranije, pomislio sam. Probio sam vrata od stiropora ramenom i upao u kabinu nalik na one u radio stanicama. Na sred prostorije, EI Niš Simfonija. Iz aparata su kapale suze, i da je mogao da govori, rekao bi mi, nemoj molim te. I on je svojim dugmetom za pojačavanje i onim za traženje stanica video čekić na podu, koji sam podigao i priveo nameni. Jedan udarac i prenos je obustavljen.

            Šta je sledeće?

            Pošto komentatorska kabina ima samo jedna vrata, izašao sam se pažljivo u hodnik, motreći ima li glasa od Tata Brade. Kada sam se uverio da je tama jedino što me je, a i sve vas ostale, okruživalo tada, lagano sam prišao naspramnim vratima. Ispod vrata se iskradao miris mokraće karnivora. Kako znam? Pa išao sam u Beo Zoo Vrt, vrt dobre nade. Nažalost.

            Dok je nozdrve opsedao miris popišanog tigrića, bubne opne su pulsirale u ritmu…

            Nije monotonija što me noćas ubija, što mi srce razbija na sitne komade (i onda ide najbolji deo) GADE! To je melanholija, nije monotonija, bolest koja probija sve moje blokade.

            Prođe solo na gitari, druga strofa, ako se to može tako nazvati, i ponovo počne refren. Naoštrim se i čekam najbolji deo da probijem vrata. Ne mogu više da izdržim, cupkam, upiškiću se. GADE!

            Upadam direktno u kamenolom. Za one koji ne znaju, to je kamenolom u Kijevu, ne ukrajinskom nego rakovačkom, u brdu Straževica. Muzika se više ne čuje. Žabokrečina je tu, tigrić trčkara okolo, periku nosi vetar. Moji baba i deda žive na obodu kamenoloma i više puta sam išao u šetnju sa njima po gornjim rubovima, diveći se, za jednog klinca monumentalnoj rupi u brdu. Sada sam prvi put na dnu. Podignem pogled, a na jednom od najviših spratova stoji Hibrid i preteći štricka makazama. Naspram ove pretnje, Tata Brada sa njegovom čarobnom formulom ludila deluje opasno koliko i štene. Zveram naokolo, tražim vrata spasa, dok se kamenje odranja pod vojničkom čizmom koja silazi sa visine.

            Gde ću naći vrata u kamenolomu, jebem ti sve? Go kamen i ništa više. Istina, ekipa koja je snimala ovde, pored tigrića i perike, zaboravila je i malj ali nisam toliko hrabar. U dnu kadra ostavili su i beli kvadar, otvoren s jedne strane. U nedostatku pametnijeg rešenja, odlučujem da se sakrijem tamo. Ulazim unutra, jedva stajem. Komotno je tek kada se uvijem u fetalni položaj.  Žmurim i nadam se da ću zaboraviti. Prekrivam se belim rekvizitom i moguće da se čak i bogu molim. Osećam tamu. Kada otvorim oči, to je opet, tako željena, tama famoznog hodnika u kome stagniram. Izvukao sam se. Hibrid nije neko sa kim bih se kačio.

 

            To je jedno ludilo koje je sastavljeno od bezbroj ludila na jednom mestu!

            To je jedno ludilo koje je sastavljeno od bezbroj ludila na jednom mestu!

            To je jedno ludilo koje je sastavljeno od bezbroj ludila na jednom mestu!

            Kao pokvarena ploča, dopiralo je iza vrata koja su najviše ličila na vrata ambulante. Nisam morao da upotrebim nikakvu silu, pri prvom naletu promaje ona su se otvorila i ukoračio sam unutra. Gramofon jeste postojao, vinil se jeste vrteo. Ostatak prostorije nije bio ni nalik na ambulantu. Osim kreveta sa točkićima kojim se pacijenti uvoze u Urgentni centar, nije bilo drugog inventara koji bi upotpunjavao scenografiju. Umesto aparata za reanimaciju, stola sa lekovima, špriceva, igala, instrumenata i drugih medicinskih detalja, svuda naokolo su bile ploče. Na podu nadgrobne od crnog i belog mermera, a po zidovima vinili, LP veličine, kao i singlice. Prišao sam gramofonu i podigao iglu. Naspram onih kroz koja sam ušao, bila su identična vrata kroz koja sam izašao direktno u radnju sa praznim rafovima.

            Prodavnica Banovo Brdo broj 39, prodavačice u ljubičastim keceljama. Lutam radnjom u kojoj nema ničega osim nula. Nule okačene na kukama za meso, nule vire iz rashladnih vitrina, nule koje se krune sa plafona, nule koje izlaze ispod linoleuma kao mravi… Nailazim na dve flaše brendija. Imam punu vreću za krompir nula i razmišljam da li da kupim makar jednu bocu, da ne bude da sam džabe odlazio u prodavnicu. Kupiti ili ne? Brandy, Vino Župa, zvuči kao nešto vredno pokušaja. Imam 13 godina i pravo je vreme da počnem sa alkoholom, ako želim da postanem alkoholičar. To je makar predvidiva budućnost. Potopljena jetra, verovatno dijabetes tip 2, razmekšani cerebelum, siguran put ka zaboravu. Takođe, siguran put ka vernom društvu. Ako bih sada počeo, nikada više ne bih bio sam.

            Samoća ubija. Istina, ubija i alkohol. Pitanje je ukusa.

 

nastaviće se...

Iz zbirke kratkih priča Stradijavirus. 



Komentari (1)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 11:26 26.12.2019

мени јоој

prenos je obustavljen. Šta li je sledeće?

презименом прозваног
сумња ........ме походи ,
чему да се .......надам
....куд' то прича води ?

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana