Dan treći, 8. oktobar
Nisam sama!
Od ranog jutra, kakao sam napustila Sjange, sustižem planinare na nizbrdicama a onda me oni pretiču na usponima. Ne prođem ni pored jedne grupe a da me neko nešto ne upita i ne zaustavi nakratko, ili krene sa mnom uporedo. Svakoga zanima otkuda biciklista na ovoj ruti i da li ću voziti preko Thorunga La prevoja. Kad im odgovorim da putujem više od dve godine biciklom i da nameravam da pređem preko tog pasa jer znam da je moguće, da su i drugi biciklisti to uspeli, iskreno mi čestitaju na odvažnosti.
U jednoj od grupa upoznajem Kanađanku koja je pre četiri godine putovala biciklom od Engleske do Indije – takođe sama.
Do you like our minister?
Is it artificial?
Of course it is.
Must be expensive?
Very...
I'm Ana.
Deckard.
Mene me nema ovih dana jer mi se racunar, nazalost preselio u vecna lovista. Crkle i maticna i procesor. Posto je neizvesno kada cu ga popraviti - nema me...
Nego, nisam htela o tome. Imam stvarno VEEEELIIIKOOO zadovoljstvo da ponovo ugostim jecinuimisinu mamu, koja zeli da podeli sa vama....
Ma, nek vam ona kaze.
Drage moje blogokolege,
08. februara 2011. godine, zahvaljujući našoj mlekac, objavila sam blog o ni malo prijatnom događaju koji se desio mojoj ćerki, pod nazivom Pripremite maramice.
Na ovu Frojdovu verziju Englightenmentovog znanja kao cilja, koje nas po sebi oslobađa, me je podsetio nedavni članak u časopisu Wired: Your Outboard Brain Knows All by Clive Thompson. Pod okriljem metafore Cory Doctorow "outboard brain" on priča o Internetu kao mentalnom plug-inu, o tome kako neke osnovne stvari sve slabije pamtimo pa se oslanjamo na elektronska pomagala, kako nam je teško bez Googla i Wikipedie da se "poravnamo" sa sagovornikom.
Priča kako ponekad u diskusiji potegne za Googlom da bi naleteo na fragmente koje je on napisao, a kojih se više ne seća. Kako čak i dok vodi telefonsku konverzaciju poteže za Internetom da bi formirao, prilagodio, konceptualizovao svoj stav ili potegao za projekcijom neke teme ili teze koju je sagovornik uveo.Dotiče se istraživanja koja navode kako pamtimo sve manje osnovnih činjenica.
Marš odatle...gubi se...pobegao sam ne osvrćući se! Zadihan, zaustavio sam se tek pošto sam zašao za ćošak zgrade. Jedva sam dolazio do daha, kese koje sam vukao sa sobom, otežavale su mi trčanje a i umor, iscrpljenost, hladnoća i glad! Seo sam na zaleđenu travu, ne, nisam zaplakao, suze su davno ishlapile iz mojih očiju.
U početku me bilo sramota, osećao sam da mi se obrazi žare, srce mi je dumbaralo u grudima kao da hoće da iskoči iz njih. Devetodnevna glad je odnela pobedu! Iako je bilo tri posle ponoći, uplašeno sam se osvrtao oko sebe. Bio je to moj prvi kontejner!
Grešite! Moj pokojni otac se zvao Dragan. Uostalom ni prezime koje ste mi rekli ne znači mi ništa. Odrastao sam ovde u Buenos Airesu. Rodio sam se u Beogradu 28. Februara hiljadu devetsto šezdeset pete, tako da su me kao sasvim malu bebu, mama me je sve vreme držala u naručju, doveli u Argentinu, moju jedinu domovinu.
Tata je prvih nekoliko godina radio kao tehnički crtač ali su kasnije jedan njegov prijatelj Nemac
Vjerovatno da postajem pomalo naporan sa pričom o DMT-ju, ali cijenim da je (bar) ovo javljanje bilo vrijedno čukanja po tastaturi.
O čemu se zapravo radi.
Već sam nekoliko puta na blogu spominjao kako bi interesantno bilo čuti o DMT iskustvu slijepe osobe. Par godina unazad vršio sam i istraživanje po netu u tom smjeru, ali sem zapitanosti i zainteresovanosti slične mojoj nisam naišao ni najedno konkretno svjedočenje.
A onda, prije par dana, naletih na ovo: