Nakon što je šef diplomatije Vuk Jeremić priznao da će Srbija bojkotovati ovogodišnju dodelu Nobelove nagrade za mir kineskom disidentu Liju Sjaobu, digla se velika prašina. Vest da je Srbija sebe ponovo svojevoljno svrstala među zemlje koje krše ili podržavaju kršenje ljudskih prava, sevnula je u svetskim medijima i izazvala uobičajene reakcije, učvršćujući negativan imidž naše zemlje u javnosti. Naposletku, premijer Mirko Cvetković se odlučuje za "kompromisno" rešenje i na dodelu nagrade šalje ombusmana Sašu Jankovića, sa željom da time zadovolji šokiranu javnost. A naknadno Janković potvrđuje da je to učinjeno na njegovu izričitu inicijativu! Međutim, zaštitnik građana nije nosilac političke funkcije, nije član vlade, ne odgovara premijeru i praktično nije njegov "izaslanik", na način na koji bi to bio ministar, državni sekretar, ili ambasador. Što je najgore, originalna namera vlade je razotkrivena, loša vest je već obišla svet, a jedno je jasno: "Ne možete od riblje čorbe ponovo da napravite akvarijum".
Istorijski kontekst ovog vladinog postupka osvetliće naš gost autor Miloš Bogićević, postiplomac na Univerity Colege London i bivši stručni saradnik za zaštitu ljudskih prava u Kancelariji Ombudsmana za ljudska prava AP Vojvodine.
Ma jok, kako...
Uostalom link tvrdi ovo. A B92 objavio pa povukao ovo
Dakle, meč između Srbije i Albanije, u kvalifikacijama za Euro 2016., u Beogradu prekinut je pre oko sat vremena nakon što se nad terenom FK Partizan pojavila bespilotna letelica (delovala je više kao cheap Chinese drone), na koju je bila okačena zastava "velike" Albanije. Zastave se dokopao naš igrač, Stefan Mitrović, i kada je krenuo da je sklanja, na njegu su nasrnuli fudbaleri Albanije, i od njega i drugog našeg igrača, Gudelja, su uzeli zastavu. U tom trenu su uleteli navijači sa tribina i krenuli da se tuku s reprezentativcima Albanije. Engleski sudija je prekinuo meč, dok su holandski i nemački bezbednjaci odlučili prvo da se meč posle prekida nastavi, međutim, prema nezvaničnim informacijama selekcija Albanije je odbila da izađe na teren zbog straha za vlastitu bezbednost...
„Некада је ту била кућа.
Сада је ту рупа."
(Славко Павићевић: „Ратне песме" )
Sad ga nema danas, a juče se vratilo.
Ima li koga da je pretek'o?
Nedelja, blagi božji dan. Slava, Đurđevdan. Lepo vreme. Izbori naokolo. Finale svetskog prvenstva u snukeru, završnica u Premijer ligi i Kalču. Treba li bolji izgovor za izlazak u kafanče.
Pa, izvolte.
ulažem protest redakciji rubrike život
na sajtu b92 što nisu preneli ovaj kosmopolitenov
značajni tekst:
Osim što sam ponosna što ovaj video gledam na svom računaru marke Apple - dakle ja koja marke bilo čega ne volim, ne nosim i izbegavam - želim video da podelim sa vama. Baš danas, dvadeset godina posle devetomartovskih demonstracija. Koje nisu ili jesu uticale, na različite načine, u manjoj ili velikoj meri, na živote svih nas. Koje jesu ili nisu bile odluka.
Tog devetog marta 1991. odlučila sam, definitivno, da neću studirati prava i da je moja advokatska karijera okončana pre no što je i počela. Tih dana, na neki čudan način kroz učešće u plišanoj revoluciji, došla sam do toga da od prava u ovoj zemlji neće biti ništa, još dugo. Od pravde takođe. I opredelila sam se za ono što volim, a za šta sam mislila da mi neće pojesti džigericu - glumu. To je bio taj moj izbor, iz ljubavi. Posle se ispostavilo da su mi džigericu pojeli i gluma, kao neizvestan posao koji zahteva puno strpljenja - i pravo, kroz život u državi koja se njime nije mogla podičiti.