“Ne idemo redom kojim se reklo, već kako je se u sećanju steklo.To jesu znane zgode i lica, a ipak sve tek je obična skica…” Savremeniji administrator… Razumećete… nisam bio na licu mesta… opisane događaje znam samo iz priča, tračeva, delimično i na rumunskom jeziku, koji sam skoro potpuno zaboravio. Gde god je ostalo nepopunjeno tekstom, gde god su iznete neke pogrešne informacije
Milan Nikolić
"Umetnost je ono što ja činim drugima, kultura je ono što drugi čine meni"
Branislav Dimitrijević
"Kada veroučitelj kaže učeniku da dobri ljudi idu u raj, onda on upali tv i kroz reality programe gleda - raj"
Eto... tako... opet trešti. Opet se svuda puca. I noć se kostreši. Trepuće odozgo.
Sila leti u vis. Crveno, zeleno, plavičasto, narandžasto... Kao da se vatreni div iskašljao, zaboravivši da turi ruku preko usta...
A ja - kao i oduvek - čini mi se da sve mogu da podnesem, samo lošu muziku ne mogu.
Odmah da se ogradim - ne volim kad se pije, a pogotovo ne kad se preteruje sa pićem. Nisam zadrti antialkoholičar, al' eto, kanda mi ostale traume iz detinjstva...
Kakve traume?
Ma imali smo kuma - fin čovek, šarmantan, pravi kozer, ma milina jedna osim kad dođe vreme za bilo kakvu proslavu.
Čim se okupi više od pet ljudi za stolom, on udari po svemu što sadrži alkohol (pa makar bile i rum kuglice - zbog čega je bio navukao večitu mržnju mlađih naraštaja koji su, normalno, kolače smatrali svojim vlasništvom), udari dakle da pije dok god ima ičega, a onda, obavezno, otpočne raspravu koja se završava svađom epskih razmera.
Siguran sam da znate da je naslov parafraza naslova knjige Pereira tvrdi da...(i filmovane, Marčelo Mastrojani u glavnoj ulozi) mog omiljenog Antonija Tabukija. E sad, da ne ulazimo u to šta je Pereira tvrdio i zašto, mislim, kad sam već stavio naslov u kojem čvrsto i stameno stoji tvrdi, poče da me hvata malena, dijafragmu do ispod grla podižuća, panika.
Zadovoljstvo puta je veliko. Zato i jeste toliko teško ne zastraniti; u nekom trenutku, neodlučnost ume da pokopa nameru da se stigne na kraj. Neodlučnost nas nagoni da ne ostvarimo svoj cilj, da se vrtimo u krug, verujući da je bitno samo da se krećemo, da smo i dalje na putu i šta sve ne, a sve to zbog lenjosti, trenutnog osećaja zadovoljstva i straha. To takođe ima mnogo veze sa činjenicom da postoje ciljevi čije je ostvarenje neuklopivo sa:
Željom za onakvim životom u kojem je izvestan način na koji će se odvijati sutrašnji dan.
Moja draga gošća, Houp :
Klub "Akademija," verovatno najznačajniji noćni klub u Beogradu od izuzetne važnosti za gradsku kulturu naše prestonice suočava se sa nestankom nakon 50 godina postojanja! Odlukom Privrednog suda u Beogradu, klub je 28. decembra 2010 dobio nalog za iseljenje, čime bi ova institucija velikog značaja za kulturu Beograda prestala da postoji.
Peticija protiv zatvaranja Akademije je na ovom linku:
http://www.petitiononline.com/AKDMBG/petition.html
Osnovana početkom 1961 godine kao Klub studenata