Postoje momenti u ovom našem gradu kada se u gradu misteriozno otvore portali svetova i kultura i kada grad postane jedva velika i posvemašnja planetarna - Pachanga, жураја kolokvijalno.
Nedavno su nam bili drugari iz Hrvatske, naseljeni sada u Rijeci, inače rodom iz Zapadne Slavonije, iz dela koji je razoren bio ratnim sukobom. Nisu nikada bili u Srbiji, i o Srbima su se borili da ne misle onako kako im je okruženje nalagalo: kao o zlim ubistvenim četnicima koji haraju iza ugla spremni da ih pojedu i raščereče. Moji drugari pripadaju onoj generaciji koja je bila dovoljno stara da se rodi u Jugoslaviji, ali previše mlada da bi shvatila ratnu stihiju što im umalo nije razorila živote a jeste razorila okvire društva u kojem su otpočeli svoje mlade živote.
Tek, kada su sišli s druma, s ovu stranu Zapadne Civilizacije i Sveta, uprkos napetosti i uzbuđenim iščekivanjima da se dogodi najgore kada upadnu u ruke ovog genocidnog Naroda, drugari su našli nešto sasvim drugo - opušteni, srednjeevropski gradić, s prelepim ženama i nasmešenim momcima, grad dobroćudnih i pitomih ljudi, spremnih i ornih uvek za Pachangu.
Osećam kako mi noge slabe
a ruke to primaju previše
ravnodušno.
Postajem 5 sa 5
nepravilno isečen pravougaonik oko pupka.
Mrtva koža.
Duboka raširena zenica
koja upija očigledno
zavaljena na kauču
sa koga je nemoguće ustati.
Tu pored je noćni stolčić
sa čašom vode koju bih rado popio
ali sam lenj i naduvan do te mere
da ću je samo posmatrati neko vreme.
detalj senka
Učila je veštine. Tog imanja. U pratnji trenutaka. Učili su je i oni koji manje znaju. Uz pomoć skica. Lutala je. Zvucima. Zabasavala: u čudorodne bogaze. Samcijata. Uz pomoć priče: da je Tren: vladar Vremena. I Detalj: jedinica Celina.
Svaki je cvet mogao da je ima: kada je naučila veštine: otvaranja i zatvaranja.
ovako izgleda
сећам се, када смо доперјали у изру, тамо, јуна 1999. (мада сам ја већ увелико био шуњалица овде још далеке и бистибојсне, саботажне 1995.), да су нама, избеглицама из демократском америком бомбардоване србије приредили дочек у прес-клубу аеродрома, и да је ту један од представника наше емиграције, данас виђени припадник јеврејске заједнице у србији одржао говор, који смо склепали успут у авиону. у суштини, тамо смо, с врата неба, накрпили одлазећег премијера, бибија нетанјахуа, због тога што је прихватио албанске избеглице, а нас, српске јевреје је истретирао као грађане друге класе. биби је отишао с тог шоуа за медије црвен и бесан као рис, успут рекавши "склоните ми овог малог милошевића", отишавши демонстративно са сцене у заборав.
Cedila je pomorandžu čitavo popodne
te mrtve srede.
Ležao sam na podu i posmatrao kako
drži nož
i kasni na posao.