ili Ono što se od silne galame slabije čulo o Vikiliksu
Vikiliks je ukrao četvrt miliJona tajnih dokumenata Stejt dipartmenta i objavio ih na svom sajtu. Je li tako?
Nije.
U toj rečenici osim objekta ništa nije tačno, a da budem precizan objekat je 251.287 depeša Stejt dipartmenta.
Svako kome u protekle dve godine para uši neprijatni, agresivni ton kojim je obojen politički diskurs u SAD verovatno je, čim ili ubrzo pošto je čuo vest o krvorproliću u Tusonu u Arizoni i ranjavanju članice Predstavničkog doma Gejbrijel Gifords, doveo u vezu zločin sa tim fenomenom.
Pojedini komentatori i političari uglavnom iz konzervativnih redova pozivaju nas da ne donosimo preuranjene zaključke. Možda je 22-godišnji Džered Li Lofner “usamljeni revolveraš”, mentalno oboleli mladić kome je bilo koja činjenica iz Gejbrijelinog rezimea mogla da posluži kao motiv
Moram odmah na početku da ti kažem da mi se jebe za poklone iz tvog džaka, nemam dimnjak pa ne znam kako bi se ufurao u ovo malo ateljea u kojem živim sa milom mi porodicom ali pišem ti kao čovek čoveku, s namerom da te upozorim na neke bitne stvari. Možda se i začudiš što se u ovim svojim godinama obraćam tebi, za mene nepostojećem i odavno iščezlom i zaturenom u mom najdaljem detinjstvu ali šta je tu je!
Kao prvo, jesi li ti Deda Mraz ili
U Dasadu stižemo kroz gaj eukaliptusa, u kome se u sumrak okupljaju hiljade aleksandara, zelenih papagaja koje su, kako se veruje, u Evropu odavde doneli vojnici Aleksandra Velikog, i ulazimo u lodž Rann Riders: prostrana otvorena trpezarija sa slamnim krovom i, u bujnom vrtu, niz okruglih blatnih koliba slamnih krovova - sa klima uređajima. Sutradan ustajemo oko pola šest, u šest doručkujemo (poneki tost, ko još u to vreme može da jede?), da u pola sedam već budemo u otvorenom džipu: pravac Mala slana pustinja Kač!
Određeni komad detinjstva proveo sam u parku na Zelenom vencu. Dobro sam poznavao ovu uređenu zelenu površinu komplikovane strukture i namene. U njemu sam prvi put razbio glavu. To mi se desilo posle jednog suviše kratkog skoka sa ljuljaške posle koga me je drveno sedište, zaljuljano preko mere, odalamilo u potiljak. Krv je obilato curila i ta slika prilično je uznemirila moju majku koja me je odvela u najbližu bolničku ustanovu kraj železničke stanice gde sam efikasno hirurški zbrinut i vraćen u park.
Pre 4 dana, svetske novinske kuće objavile su vest da je "Iračanin Nadžim al Anbaki ubio svoju 19-godišnju kćerku Šalu kada je otkrio da ju je regrutovala Al Kaida kako bi bila bombaš samoubica".
Ovaj se blog, moglo bi se reči, odavno krčkao, ali, eto, trebao mi je šlagvort. A onda Albicila napisa svoj blog o slonovima (http://blog.b92.net/text/16847/OTKRIVENA-NOVA-VRSTA-SLONA/) i podseti me. A Jelica zatraži da čuje priču. I htela sam, prvo, da vam legendu o postanku slona prepričam svojim rečima ali, onda sam se setila da postoji neko ko je to već uradio mnogo bolje i izvornije.
Velika mi je čast i zadovoljstvo da vam predstavim jednu od mojih najdražih prijateljica iz Mauna - Bontekanje Botumile, za prijatelje, Bonti.
Bonti je višestruko nagrađivana dečija spisateljica iz Bocvane koja piše priče na osnovu legendi i predanja koje je slušala od svojih starijih. Priča pred vama je legenda plemena Jei (Bayei), koje živi na severu zemlje u oblasti oko Mauna i delte Okavanga.
Reč ima Bonti:
U Africi otkrivena nova vrsta: šumski slon! Kako je moguće prevideti čitavog slona? Svake godine se otkrivaju brojne nove vrste insekata, u proseku godišnje biva otkrivena jedna ili dve nove vrste ptica, ali gde se slon krio? U šumi? Ta, haj’te molim vas, pa šta rade ti naučnici?
Središnja, glavna ulica Madrida ove godine slavi stogodišnjicu. Prostire se od Kale de Alkala na istoku, samo par stotina od Prado muzeja, pa do Placa Espanja na zapadu i deli Madrid na severozapadnu Malasanju i istočnu Čueka. Centralna je gradska arterija, svojevrsan izlog grada, sastajalište i promenada, centar poslovnog života, ali takođe i stecište putnika, hipika, prostitutki ili jednostavno prolaznika sa jednog na drugi kraj grada.
Ceo vek Velika ulica odiše istim živim ritmom i provlači posetioce baš kao i njujorška Peta avenija ili Brodvej, londonski Konvent garden, pariska Jelisejska polja ili rimska Via Vitorio Veneto. Mada samo kilometar ipo dugačka, Velika ulica je najpozatija ulica u gradu, pista kojom su šetali i danas šetaju slavne ličnosti i pravi magnet za posetioce. U ovu ulicu i kvartove koji je povezuju hrle svi koji žele da osete ritam Madrida, popiju kafu u nekom od kafića, pogledaju dobru predstavu, film ili koncert, kupe knjigu, muzički ili disk sa filmom ili nešto u luksuznim prodavnicama i budu obasjani svetlima velegrada. I to sve u velelepnim i monumentalnim zgradama koje su projektovali najpoznatije španske arhitekte prve polovine prošlog veka.
Posle nekoliko obilazaka parka Gir, ponovo smo se našli pred prijemnom zgradom, očekujući džipsi (Maruti Gypsy) sa vozačem i vodičem. Ovaj nacionalni park zahvata najveći kompleks aridne listopadne šume na zapadu Indije i radoznalim posetiocima nudi 38 vrsta sisara, 37 vrsta gmizavaca i, da ne zaboravim - skoro 300 vrsta ptica.
Ipak, za većinu posetilaca ovde kao da postoji samo jedna vrsta - poslednja populacija kritično-ugroženih azijskih lavova (Panthera leo persica). Otuda je prilično iritirajuće slušati pitanja iz mimoilazećeg džipsija: „Jeste li videli lavove?“ „Jesmo, pa šta? Mi smo ovde zbog ptica.“