U Dasadu stižemo kroz gaj eukaliptusa, u kome se u sumrak okupljaju hiljade aleksandara, zelenih papagaja koje su, kako se veruje, u Evropu odavde doneli vojnici Aleksandra Velikog, i ulazimo u lodž Rann Riders: prostrana otvorena trpezarija sa slamnim krovom i, u bujnom vrtu, niz okruglih blatnih koliba slamnih krovova - sa klima uređajima. Sutradan ustajemo oko pola šest, u šest doručkujemo (poneki tost, ko još u to vreme može da jede?), da u pola sedam već budemo u otvorenom džipu: pravac Mala slana pustinja Kač!
photos copyright © ms. & mr. albicilla
To „Mala“ treba shvatiti uslovno – iako znatno manja od Velike, i dalje zauzima pristojnih 5000 km2. Jutro je prilično hladno, naročito u otvorenom vozilu u pokretu. Prolazimo kroz prljave ulice sela koje se tek budi. Trgovci otvaraju radnje i čiste ulicu ispred njih tako što sakupljene kese i hartije spaljuju i koriste priliku da se uz taj plamen ogreju. Nastavljamo pokraj hindu hrama u izgradnji (bezmalo svako selo ima pokoji u izgradnji), pa pored brda soli (dve trećine svojih potreba za solju Indija zadovoljava odavde) i zalazimo u rezervat biosfere Kač.
Isprva je područje obraslo niskim, trnovitim žbunjem. Držimo se tragova točkova, a potom vodič, bez reči najave, skreće među žbunove, vijuga kroz njih... dok jedna ritska sova (u Srbiji retka vrsta koju ranije nisam posmatrao), a potom i druga, ne uzleti odatle. Ponovo smo na „putu“. Na obližnjem žbunu je pustinjska beloguza (dole), a zatim 5-6 divljih svinja nestaje u bušu. To je ista vrsta svinje kao kod nas, Sus scrofa, koja živi od severne Afrike i Evrope sve do Indonezije, ali drugačija podvrsta, S.s. davidi.
Još malo vijuganja i pred nama je prvi ugroženi indijski divlji magarac, Equus hemionus khur. Usamljeni mužjak (i iz daleka je pol bio očigledan...) nas pogleda, odmeri nezainteresovano (nismo ženstveni), pa polako odlazi. Danas je preostalo oko tri i po hiljade ovih životinja, koje nastanjuju jedino Kač. Na nedalekom žbunu je vetruška, malo dalje i crni drongo.
Sa zemlje uzleće crnokrila sadža, ptica slična jarebici, čije srodstvo s golubovima odaje samo način na koji pije vodu: za razliku od drugih ptica koje uzmu gutljaj pa zabace glavu da ga progutaju, ona pije kao magarac (ili golub) - zaroni kljun i pije.
Na putu je ćubasta ševa. Uvek me je zanimalo kakva mesta nastanjuje ova toploljubiva vrsta koja se u Srbiji viđa samo na golom tlu, uz puteve ili na njivama, što ukazuje na njene pustinjske korene... evo ovakva mesta. Slede južni veliki svračak, pa stepska trepteljka, krakteristčne vrste ovakvih staništa.
Pred nama, poput fatamorgane, krdo magaraca nestaje na golom, ravnom i od nedavnog monsuna, glibovitom tlu. A tokom monsuna ova prostranstva prekrije nekoliko centimetara vode, pretvarajući ih u ogromnu kaljugu.
Prelazimo niži deo slatine, još natopljen od nedavnih kiša. Do sada smo vozili duž nešto viših rubova takvih područja, a sada jedno presecamo po sredini – i posred kaljuge. Prolazi mi kroz glavu „šta ako se zaglibimo“ (čekamo da nam iz lodža pošalju drugi džip, a ovaj nek' vade kako znaju?) i ulazimo u već postojeći zabareni trag točkova... šlajfujemo... vodiču ne pada na um da nas upozori da zaštitimo sočiva dvogleda i fotoaparata (baš me briga za blato na odeći) zbog čega ću ga u sebi psovati narednih nekoliko sati... i konačno izlazimo na suvlje tlo na drugoj strani.
A tamo nas čeka MekKvinova droplja, mužjak i jedna, dve... četiri ženke na čistini neposredno uz žbunje, u kome će uskoro nestati – 168. vrsta na mojoj indijskoj listi. Sledi pustinjska lisica s povećim ušima koja, vidno povređena, odlazi u žbunje, pa jedan neodoljivi pupavac. Sa kratkom travom obraslog tla uzleće leganj, kratko leprša u mestu, pa sleće iza žbunja. Naš vodič odlazi da ga potraži, ali bez uspeha – leganj je savršeno kamufliran i on to dobro zna, pa se neće ponovo pomeriti. Vodič zaliva blatnjavi vetrobran vodom i pere ga.
Penjemo se na jednu „ostrvsku“ uzvisinu, gde lišće brste plavosivi mužjaci antilope nilgaj. Slana pustinja ima niže oblasti, ravno i zaslanjeno tlo na kome ništa ne raste, i neznatne uzvisine, sa kojih se voda, i s njom, rastvorena so, donekle spira, pa su obrasle niskom grubom travom i bodljikavim žbunovima. Tu je i krdo magaraca, koji neprestanim hodom održavaju istu razdaljinu od nas. Zahvaljujući ovim travnim ostrvima, magarci opstaju u inače beživotnoj pustinji. U vrhu krošnje je krupan orao, nismo sigurni koji, pa čekamo da poleti i pokaže se. Najzad – zmijar.
Mašam se ključa za identifikaciju ptica, samo da otkrijem da, već dobro natopljen, pliva u vodi koja se pri pranju vetrobana slila na policu s knjigom i notesom s opažanjima. Sad mi se vodič već smrtno zamerio!
Slede mala ševa (ponovo, kod nas veoma retka vrsta, dok se ovde sreće i u jatima od više stotina ptica), eja livadarka, pustinjski svračak, utva zlatokrila (konačno! a bezuspešno sam ih tražio po Turskoj), pa još jedna toploljubiva vrsta, riđi mišar.
Kako napuštamo pustinju i izlazimo na asfalt, držim i ključ i notes na vetru, ne bi li se osušili, i u sebi psujem vodiča. Iznenada stajemo, a on nam skreće pažnju na bramansku kukumavku u krošnji pokraj puta. I kako sad da ostanem ljut?
Zahvalnost: na pozivu na Global Bird Watchers' Conference 2010 autor se najljubaznije zahvaljuje vladi indijske države Gudžarat, Turističkoj korporaciji Gudžarata i Odeljenju za šume Gudžarata.