Medju tim retkim glasovima su i javni časovi etike, civilizovanosti i hrabrosti glumice Mirjane Karanović i glumca Čedomira Petrovića.
Za
Ma koliko bio kritičan prema jednom političaru poput Zorana Milanovića, koji me je više puta razočarao svojim politikantskim i kontradiktornim potezima i izjavama, moram priznati da je nakon njegovog izbora za predsednika Hrvatske nešto krenulo na bolje, barem kada su u pitanju srpsko-hrvatski odnosi.
Njegovo jučerašnje obraćanje u ličkom selu Grubori, gde su ratni zločinci iz redova specijalne hrvatske policije pobili 6 starih osoba 1995. godine, i to 3 sedmice
U „graničnom" području Dedinja i Topčiderskog brda, izmedju ulica Petra Čajkovskog i Vase Pelagića, smeštena je zgrada nekadašnje Sportske gimnazije. Već drugu godinu ova školska zgrada zvrji prazna, izložena vandalskim nedelima prostih i bezobraznih, koji iz noći u noć lupaju prozore i ruiniraju unutrašnjost ovog zdanja.
Tokom proteklih 5 meseci u Specijalnom sudu za organizovani kriminal činilo se da je na pomolu konačno otkrivanje imena naručilaca atentata i načinjanje istine o političkoj pozadini ovog pokušaja državnog udara.
Te srede, 12. marta 2003. zatekao sam se poslom u Agenciji za mala i srednja preduzeća. Tokom sastanka u kancelariju je uletela jedna od službenica Agencije odsečno izgovorivši: »Pucali su na Djindjića!«. U prvom trenutku nisam poverovao, jer su ranije u čaršijskom opticaju često bile glasine o atentatu. Medjutim, novinarski poziv je uradio svoje: pozvao sam odmah svoju redakciju da proverim, i saznao da je vest o atentatu tačna.
Usledio je novi mentalni manevar: verovatno je to bio samo pokušaj atentata, tim pre što se nedavno, na auto-putu kod hale LIMES, već
Друштво судија поротника Србије је приморано да обавести јавност у Србији да поједини судови у Србији, нпр. Први и Други општински суд у Београду, не исплаћују накнаде судијама поротницима по више месеци уназад, конкретно од маја месеца 2009.
Због настале ситуације и изостајања обавезне накнаде поротницима Друштво