Ako pričamo o bombardovanju, ono je počelo otprilike 7 dana pre smrti moje majke. U proleće.
E, pa ja sam žena fusnota.
Ljudi koji rade u školi su osuđeni na Dan mrmota. Svake godine iznova maturiraju.
No, da krenemo od početka. U moje vreme, u prošlom veku, mala matura nije bila diskoteke, marlboro, suzuki. Nas su odveli u Zvezdani gaj, dali nam po žuti sok i gledali smo crtaće. Malo je kao bio i disko i sećam se da je Kristina, sestra bliznakinja Kristijana Golubovića (čuvenog baje sa beogradskog asfalta) pevala M. Dzeksonov hit - Bili Djin, ćep maj lov! I to bi bilo to. Današnji klinci i njihovi nesrećni roditelji već za malu maturu potroše bogatstvo na odeću,
Izmišljena
Nismo već dugo bili zajedno, tj. odavno smo već bili bivši. I svako je bio u nekoj novoj priči. Pomalo iz navike, a pomalo iz inata još uvek smo povremeno spremali jedno drugom ručak. Gledali bismo se preko one hrane i mislili zašto koj' moj nastavljamo ovu igru mačke i miša. Sujeta? Kukavičluk? Prijateljstvo nije sigurno. Prijatelji ne drhte kada jedno drugom dodaju nož.
Kako bilo da bilo, nađosmo se u samoposluzi da kupimo potrebne namirnice. Bilo je neko grozno toplo beogradsko leto, prodavnica minijaturna i bez klime,
Onda sve ostalo.
U detinjstvu sam dedu i popa ljubila u ruku. Deda je mirisao na krave, a pop na tamjan. Meni uvek bilo malo muka od toga. Od žvalavih baba i oznojenih tetki sam bežala kao djavo od krsta, al’ nisam uvek uspevala da uteknem. Ljubili su me i za rodjendane razni rodjaci i vukli mi uši do iznemoglosti. Roditelji? Tužna priča, preskočiću.
U osnovnoj smo igrali igru poljubac-šamar. Treba da pogodiš ko je zamislio da se ljubi sa tobom. Ako pogodiš – dobiješ poljubac u obraz, ako promašiš – šamarčinu. Kad malo bolje razmislim, užasno