U spomen Vokiju, velikom majstoru i istraživaču kulinarstva
Moja žena će se od muke nasmejati kad vidi da pišem blog o hrani. Zna ona da ja znam svašta da pravim, ali takodje još bolje zna da to ne pokazujem baš toliko često. Da ne kažem da bežim od kujne kao djavo od krsta. No, ponekad me uhvate pundravci i rešim da sprčkam nešto jednostavno a ukusno (čuj: "ukusno" - pa ko još pravi bljutavu hranu sem kuvarica u vrtićima i dečijim odmaralištima) ili me društvo navuče da se pokažem u punom svetlu i spremim jedan od široke lepeze svoja dva specijaliteta.
Gradski odbor Socijalističke partije posvetio je ceo najnoviji broj svog dvomesečnog biltena temi "Seks i politika". Želeći da izadju izvan okvira slike o socijalistima kao okoštaloj i staromodnoj partiji, dali su otvorene ruke ilustratoru da se poigra odnosom politike i seksa. Rezultat je iznenadjujući - serija vrlo slobodnih ilustracija koje oslikavaju teme kao što su jednakost polova ili homoseksualnost na kojima su prikazane provokativne scene, uključujući orgije i lezbijske parove.
Pažnja: ilustracije u blogu predstavljaju lascivne scene eksplicitnog seksa - ulazite na sopstvenu odgovornost!
"Volio bi umrijet prije nego ostarim
volio bi umrijet, samo da ih ne vidim
kako pričaju priče kao naši starci
bivše djevojčice, bivši dječaci..."
("Crvena Jabuka", Dražen Ričl)
Osamnaestog septembra 1986. godine, na putu za Mostar gde je trebalo da održe koncert, jedan od automobila u kome su bili članovi grupe "Crvena jabuka" doživeo je nesreću. Basista Aljoša Buha je poginuo na licu mesta, dok je vodja i zaštitno lice grupe Dražen Ričl teško povredjen. Uprkos naporima lekara, Dražen je podlegao povredama 1. oktobra.
Eto, sapunica je okončana. Nažalost, ne srećnim krajem. Šta smo igrali, igrali smo.
Nema majstor Niccola. Drugi Nikola ostao na fotoreportaži od juče, pa ko velim da postavim ja blog, da se nerviramo i radujemo. Počinje rat.
Ovaj tekst sam počeo da pišem posle dva radna dana provedena na aktivnosti u predgrađu Najrobija, u Keniji, sa idejom da ga pišem sve vreme boravka ovde. U Keniji sam boravio kako bih podržao organizaciju svetske akcije za mlade uzrasta 16 do 22 godine. Kenija je domaćin preko 1.600 mladih i njihovih vodja sa svih kontinenata. Dilema da li su domaćini sposobni da nešto ozbiljno urade mučila me od prvog dana. Napisao sam jedan deo, a onda zastao - jednostavno, malo sam bio digao ruke od jalova posla, nije bilo vremena da dalje pišem, a dogadjaji su smenjivali jedan drugi. Pošto sam ovaj tekst već najavio, rešio sam da sada pogledam unazad i dopišem ono što sam u Keniji propustio. Najpre ću opisati nekoliko situacija, a onda dati jedan opšti pogled.
Preko polovine stanovništva Najrobija živi u siromašnim četvrtima, grupisanim pre svega na severoistoku i jugoistoku grada. Nastala su intenzivnim doseljavanjem stanovništva iz ruralnih delova zemlje. Slivaju se kolone sirotinje u prestonicu očekujući da će tu naći život bolji od bede koja ih je pritisla. Kada se vidi i zna sva strahota življenja u ovim ubogim kućercima, može se zamisliti kakva ih je tek muka oterala iz njihovog rodnog kraja.
Imala sam farmu u Africi, u podnožju Ngong brda. Ekvator prelazi preko njih, nekih sto milja na sever. Farma leži na na visini od preko šest hiljada stopa. Tokom dana, imaš osećaš da se uzdižeš, sve do sunca, ali rana jutra i večeri su bili jasne i mirne, a noći tamne.
Muzej Karen Bliksen je jedno od najzanimljivijih mesta u Najrobiju. Najpre zato što nosi sobom zanimljivu priču koju je glavna učesnica kasnije pretočila u hvaljeni roman, po kome je snimljen izuzetan film. Nekako se sve poklopilo u toj priči: sled dogadjaja koje samo život može da osmisli, elegija jedne žene pretočena u reči koje plene, i izvrsno vidjenje prikazano svima nama na filmskom platnu.
Tačnije: slonče. Ženskog spola. Ima nepune dve godine, nešto preko 150 kila, i zove se Tumaren.
Prilikom prethodnog boravka u Keniji, nakon nekoliko dana na lokalnoj hrani uglavnom zasnovanoj na pirinču, povrću i neuhranjenoj piletini, odlazak u Kornivore bio je pravo osveženje za moj stomak. Iznenadjujuće, najviše su mi prijale govedina i svinjetina, onako reš pečene. Okreni - obrni, nema lepše ptice od prasice. A meso je bilo ispečeno po mom ukusu: dovoljno meko, dovoljno hrskavo, dovoljno pečeno, a i bilo ga je više nego dovoljno. Sve u svemu, slasan kraj jedne naporne nedelje!