Vi, muškarci koji koristite dnevne kreme
Vi, muškarci koji vežbate jogu
Vi, muškarci koji želite da oslabite
Vi, muškarci koji koristite rečenice kao što je "ne sviđa mi se baš to"
Gospodo, kraj se bliži: muškarci postaju žene! U Frandriji je sve više "novih muškaraca" a pravi muškarci bliže se istrebljenju. Došao je trenutak za akciju za odbranu ove ugrožene vrste. Vreme je za Front za oslobođenje muškaraca!
Napomena: materijal u prilogu sadrži eksplicitne poruke i scene muškog šovinizma i različitog vrednovanja polova. Ulazite na sopstvenu odgovornost!
Kajgana je našla svoje mesto u kuhinjama mnogih naroda. Oni koji vole da se igraju jajima izmislili su varijante tipa hemendegs i hemendsvaštanešto, ali bez jaja koje domaćica razmuti ritmičnim pokretima nema pravog zadovoljstva.
Život danas juri nevidjenom brzinom. Sve više radimo, sve više komuniciramo, sve više putujemo, obilazimo, a kad se osvrnemo, sve manje vremena imamo. Život traje sve duže, a sve ga je manje. Nekako migolji, nekako nikako da stignemo da sve uradimo.
Ja sam već u godinama kada mi brzina nije neka posebna želja (sem kada sednem u auto). Valjda sa iskustvom, a pogotovo kada pogledam iza sebe i vidim šta sve jesam ili nisam uradio i ispred sebe i zamislim šta bih sve voleo još da uradim (a znam koliko mi je otprilike još ostalo), počeo sam da razmišljam kako da svoje vreme organizujem. Kako da ne dozvolim da mi vreme pobegne, već da u životu uživam.
Shvatio sam da ne vredi da jurim život. Ne mogu ga stići. Brži je, mnogo. Onda, preostaje mi da uradim nešto sasvim suprotno. Da život usporim.
Ne mislim da sam pevač, niti pisac. Ja sam samo glas, živi dnevnik
Leonard Koen je pesnik čežnje. Melanholična atmosfera koju nosi njegovo stvaralaštvo, bila to duboka poezija koju svako mora doživeti na sopstveni način ili muzika kojom dominira njegov promukli glas, prisutna je svetskim scenama i muzičkim krugovima preko četrdaset godina.
Devetog jula prošle godine bio sam jedan od 2.800 srećnika koji su uživali u večeri sa Leonardom Koenom na Montre džez festivalu.
Ljudima je bilo dosta. Niko više nije razmišljao o svom životu. DOKLE VIŠE!
Rumunija, pre dvadeset godina. Rečima jednog aktivnog posmatrača
E, sad, seljaci ka seljaci, svaki oće da ima što više vlast. Taki smo ti mi Šumadinci. Ima ono čuveno: "Da se i mi nešto pitamo". Tako su počele zađevice, pa otvoreno džaranje, dok se ne podeliše na one iz Amerić 1 i Amerić 2.
Imala sam farmu u Africi, u podnožju Ngong brda. Ekvator prelazi preko njih, nekih sto milja na sever. Farma leži na na visini od preko šest hiljada stopa. Tokom dana, imaš osećaš da se uzdižeš, sve do sunca, ali rana jutra i večeri su bili jasne i mirne, a noći tamne.
Muzej Karen Bliksen je jedno od najzanimljivijih mesta u Najrobiju. Najpre zato što nosi sobom zanimljivu priču koju je glavna učesnica kasnije pretočila u hvaljeni roman, po kome je snimljen izuzetan film. Nekako se sve poklopilo u toj priči: sled dogadjaja koje samo život može da osmisli, elegija jedne žene pretočena u reči koje plene, i izvrsno vidjenje prikazano svima nama na filmskom platnu.
Ove sveće i jelo, i dušni brav, za pokoj duše mojoj Radovinci.
Bog da joj dušu prosti
U prastara vremena, dok je tlo Evrope još većinom bilo pod velikim morem koje je ostavilo samo par zemalja na jugu i hridi na severu, živela je u moru pred obalama današnje Litvanije prelepa sirena. Njen dom bio je dvorac od ćilibara, čudesnih boja, od prozirno žute, preko zlatne, smeđe crvene do tamno zelene. Živela je u izobilju, ali prilično usamljena.
Jednoga dana, odvažni mornar otisnuo se sa južne obale velikog mora, sa stene ispod današnje Avale, nameran da preplovi veliko more i istraži svet iza horizonta. Nedeljama je jedrio, pržen nemilosrdnim suncem ili šiban jakim vetrovima, dok se na obzorju, jednog olujnog jutra, nije pojavilo kopno. Istrošena barka nekako je stigla do opred obalu, ali je tu moćni talasi baciše na stene i ona se konačno raspade, dok hrabri mornar poče da tone. Videvši nesreću, sirena priteče u pomoć i iznese mornara na obalu. Negovala ga je i pazila sve dok nije ojačao.
Ljubav izmedju stasitog, preplanulog momka i nežne sirene bujne plave kose bila je neminovnost. On je pozva, i ona pristade da krenem sa njim. Sagradiše novu barku i prejedriše mora ka jugu.
Videvši da mu je ljubimica otišla u daleki sveti, sveti Ilijas Žalgiris se razljuti i pobaca munje i gromove koji razoriše ćilibarski dvorac.
Mi smo od ovog događaja nasledili lepotu koja nas krasi, a narodima duž Istočne obale Baltičkog mora ostali su komadi ćilibara koje more izbacuje tokom svakog nevremena, a koje oni onda vredno sakupljaju, obrađuju i stvaraju umetničke predmete koji podsećaju na lepotu otišle sirene.
Ko je bio najvažniji na svadbi?
Kada su na svadbu dolazili prijatelji?
Zašto mlada nije smela da jede prasetinu?
Zašto su mlada i mladoženja spavali odvojeno prve noći?
Ko je dolazio na svadbu a ko na igranku?
Evo kako su pre pedesetak godina izgledale svadbe u Kolubarskom kraju, kraj Lajkovačke pruge, po kazivanjima moje majke Radmile rodjene u Bogovađi i brata od tetke Miloša iz Donjeg Lajkovca.